Petar Kružić, knez i kapetan kliški

Petar Kružić bio je rodom iz mjesta Krug u Nebljuhu, distriktu Lapacke županije. No kasniji su ga kronicari, polihistoricari i povjesnicari, najcešce iz lokalpatriotskih razloga, pokušavali prisvojiti i predstaviti kao jednog od svojih zemljaka jer je uživao nevjerojatnu popularnost kao protuosmanlijski borac, osobito u predjelima iz kojih su potekli branitelji Klisa.

 

Stoga je, primjerice Johann Weikhard Valvasor isticao da je Petar Kružić bio vlasnikom Lupoglava u sjevernoj Istri, a Pavao Ritter Vitezovic da je bio rodom iz Trsata ponad Kvarnera, dok je Andrija Kacic Miošic vjerovao da je potekao iz Poljica, stare hrvatske županije u blizini Klisa. Cak i Radoslav Lupašic, premda je prihvatio mišljenje suvremenih mu povjesnicara da je Kružicev zavicaj bio prostor srednjevjekovnog Nebljuha, nije odolio iskušenju a da ne pripomene narodnu tradiciju njegova kraja po kojoj se Kružic rodio u Zvecaju, tvrdavi smještenoj na obali Mrežnice u blizini Bosiljeva

* * * * *

On je vec pocetkom stoljeca (1513. godine) bio u Klisu obavljajuci stanovitu vojnicku dužnost - vjeruje se da je bio potkaštelan. Turci su prvu ozbiljniju opsadu Klisa poduzeli vec 1515. godine pod vodstvom Skender-bega Ornosovica. Taj pokušaj nije urodio plodom pa se Turci tek za nekoliko godina, tocnije 1520. godine, ponovno upucuju osvojiti Klis, no tada u njemu nalaze "kapetana i kneza kliškog" Petra Kružica, te njihova nakana propada i ovoga puta. Kružic je doživio opsade odmah sljedece godine, ali se Makut-paša morao povuci sa svojih 2000 vojnika te se morao zadovoljiti paljenjem i pljackanjem podgrada. 1522. godine su poraz doživjeli Hasan-paša iz Mostara i Mehmed-beg, hercegovacki sandžak-beg, ali je njihovu silu suzbio hrabri Poljicanin Petar Novakovic sa samo trista branitelja. Uskoro su Turci, dobivši novog sandžakbega, poceli opsežnije priprave za osvajanje Klisa. Mehmed-beg Mihalbegovic je, naime, 1522. odlucio skršiti sav otpor koji su branitelji maloga grada pružali turskoj vojsci koja nije naucila trpjeti poraze, a posebno u vrijeme velikih sultana-osvajaca Selima I. i Sulejmana II. Mehmed-beg je poslao svoga zamjenika Mustafu neka s 3.000 vojnika opkoli Klis cime je zapocela višemjesecna opsada.

* * * * *

Kružić je, ne mogavši diplomatskim putem osigurati pomoc za svoje branitelje, iz Senja doveo Grgura Orlovčića, s kojim je dijelio senjsku kapetaniju, te tisucu i petsto vojnika na cetrdeset brodova. Kružić i Orlovčić su jurišem probili turske redove i oslobodili branitelje turske opsade istovremeno otevši Turcima tri topa. No, nakon te sjajne pobjede tek su uslijedile velike nevolje za hrvatski narod. Ivan Zapolja, nekadašnji takmac kralja Matijaša Korvina, opet se snažno upleo u politiku. Mnogi Hrvati su nezadovoljni vladavinom Ludovika II. Jagelovica buduci da je bio slab vladar koji se nije mogao oprijeti Sulejmanu II. No, nakon 29. kolovoza 1526. godine postalo je jasno da se hrvatski narod bez pomoci drugih zemalja nece moci obraniti od turske vojske. Ludovik II. je, naime, potucen na Mohackom polju, on sam je bježeci poginuo, a u bici je opet izginulo mnoštvo hrvatskih vitezova, a medu njima i Grgur Orlovčić.

* * * * *

Nakon toga drugoga velikog poraza, kada je izginula vec druga generacija hrvatskih branitelja (Krbavsko i Mohacko polje u vremenskom razmaku od 31 godine), Hrvati biraju svoga vladara te se, po tko zna koji put, dijele izmedu sebe. Jedni biraju za kralja ostarjelog Ivana Zapolju, a drugi Ferdinanda Habsburga. Nakon toga uslijedio je gradanski rat. U tom medusobonom metežu i ratnom vihoru Kružic je morao sam brinuti i financirati obranu Klisa. Od Ferdinanda je zatražio da mu pomogne ili ga oslobodi službe, ali je to ovaj odbio. Kružic je trebao ostati vjeran njegovoj kruni i braniti njegove gradove: Klis i Senj. Videci kako Klisu ne stiže pomoc Husref-beg je (1528.) zatražio od Klisa da se preda, ali je to odbijeno. Tada se dogodio poznati megdan izmedu Miloša Pariževica i Turcina Bakote na Parhnoj poljani, sjeverno od kliške tvrdave, gdje je Pariževic pobijedio ušavši u legendu. Na spomen njegovoj pobjedi taj se kliški predio do danas naziva Megdan.

* * * * *

Kružić je imao neprijatelje i u Turcima i u Mlecanima i u nedostatku streljiva, hrane i novca, a kralj mu nije slao pomoc. Turci su, videci da bi Klis mogao pasti u njihove ruke, 1530. poduzeli znacajne radove utvrdujuci i gradeci kule na prilazima Klisu. U Konjskomu, selu sjeverno do Klisa izgradena je kula u koju su namjeravali smiještati pricuvu, ujedno prijececi komunikaciju izmedu Klisa i Neorica. Druga je kula izgradena u Grlu, najvjerojatnije je podignuta na podrucju nekada zvanom Viskatac, a nalazila se na mjestu koji je kontrolirao prijevoj izmedu Mosora i Kozjaka, odnosno motrila je na nekadašnji karavanski put. Treca je kula podignuta na Kozjaku (danas: Kulina) iznad mjesta koje, danas, nosi patronimiske nazive Odžici i Meštrovici. Ova je, danas gotovo srušena, okrugla kula nadgledala put (vrlo uzak i uvijek teško prohodan) kojim se iz Zagore moglo doci u Solin. Kružic je mogao slobodno u Kaštela i Solin i uzmaknuti ili se predati.

* * * * *

Toma Niger je vec drugi put donio hranu i streljivo te pomogao da se grad oslobodi i nakon Orlovčićeve smrti ostao je jedina snažnija potpora Kružicevim nastojanjima. Sljedece godine (1531.) vidjevši da je moguce opkoliti Klis sa svih strana Husref-beg je na istocnim salonitanskim bedemima podigao utvrdu kojom je zatvorio sve putove iz Splita prema Klisu. Zapovjednik solinske utvrde Malkoc-beg dobro ju je opskrbio ocekujuci da ce Kružić prvo na njega udariti. Tako se i dogodilo.

 

Naime, Kružic je vracajuci se od pape Klementa VII., u Anconi saznao da je Klis u rukama Mlecanina Nicole Querinija koji je nagovorio dio posade da mu preda tvrdavu, da bi u nju uveo Poljicane, a onda naredio potknezovima Cimbricu i popu Šimunu da napuste grad, a s njima i dijelu vjerne Kružiceve posade koji se protivio predaji Mlecima.

* * * * *

Kružić je kod Šibenika došao Tomi Gvozdanoviću, izbjeglici iz Klisa, i naložio mu da otme Klis. Gvozdanovic je vrativši se u grad, iskoristivši otsutnost Querinija i njegovih vojnika, pobunio puk. Querinijeve pristaše su pobjegle, a Kružic je vrativši se dao posjeci sve Turke osim sandžak-bega. Tada su topovima srušili solinsku utvrdu i 17. rujna 1532. godine ubili sve Turke u njoj. Nakon toga je Kružic vodio napad na tvrdavicu Čačvinu, provalio u nju i pobio svu posadu, a utvrdu zapalio. Ti su uspjesi Kružicevih vojnika imali velikog odjeka medu pukom koji je vjerovao da ce Kružic uspjeti obraniti Hrvatsku od napada; sve je manje prebjega iz ugroženih mjesta, a ovi, gerilski, pothvati ucvrstili su Kružićevu kapetaniju te je dobivao brojne istomišljenike, suradnike i suborce u svojim nastojanjima. Medutim, turska se vojska nije namjeravala odreci Klisa jer su istambulski stratezi u njemu vidjeli odskocnicu za trajnu vladavinu nad srednjom Dalmacijom. Zbog toga su 1534. godine Mehmed-beg Mihalbegovic, tada vec bosanski sandžak-beg sa Piri-begom, hercegovackim sandžak-begom gotovo mjesec dana topovima tukli tvrdavu Klis, ali opet bezuspješno.

* * * * *

 

Sljedece, 1535. godine, Turci su pokušali, pocetkom veljace, sa starom taktikom, potkupljivanjem, osvojiti Klis, ali nisu uspjeli, kao ni 1536. godine kada im ni pomoc splitskog kneza Urbana Bollanija nije pomogla. Gazi Husref-beg je iste godine, u rujnu, pod Klis doveo tursku vojsku koja je obnovila kulu iznad Ozrne, istocno od tvrdave Klis, podigao srušenu utvrdu u solinskoj Gradini te trecu izgradio u Kučinama, pod Mosorom, istocno od Klisa cime je prijecio prolaz preko Mosora od strane Stobreča i Kamena. Kružic je doveo iz Senja vojsku kralja Ferdinanda I., sedam stotina papinskih vojnika i nešto uskoka, ukupno manje od 3.000 vojnika. Dok je turska vojska gradila utvrde, prilazne putove i prijecila prolaz do Klisa paleci polja i odvodeci stanovništvo u ropstvo, Kružić je morao, osim vojnika, u Klis dovesti hranu i streljivo.

 

 

1537. godina zapocela je strašnom zimom; u Klisu je nestajalo hrane, streljiva je sve manje; moral branitelja je sve slabiji jer moraju ginuti za vodu buduci da cisterne u tvrdavi nisu dovoljne za veliko ljudstvo i za konje, a Turci su zauzeli sve izvore pitke vode izvan grada (Belimovacu, Tri kralja, Badanu, Ilijino vrilo); medu braniteljima došlo je i do nehumanih postupaka.

 

* * * * *

Kružić se nocu izmedu 11. i 12. ožujka 1537. godine, uoci blagdana svetog Grgura) neopaženo iskrcao u solinskoj luci vodeci pomoc gradu kojeg je branio više od dvadeset godina. Prvo je morao spaliti utvrde oko Klisa te je, u prvom naletu, srušio utvrde na Ozrni i Kucinama, a nakon toga navalio na solinsku Gradinu ne znajuci kako je jaka njena posada. Murat-beg Tardic, Hrvat, šibenska poturica i Malkoc-beg, vodeci 2.000 konjanika i nešto pješaka napalo je Kružicevu vojsku.

 

Kružić se borio rame uz rame sa svojim malobrojnim uskocima. Strani placenici, iako dvostruko brojniji od Turaka, odmah su pobjegli na brodove. Kružic je sa svojih dvjestotinjak ljudi davao otpor deseterostruko brojnijem neprijatelju koji ga je stalno potiskivao prema brodovima. U posljednji trenutak svi su se ukrcali.

 

Medutim, brod pretrpan ljudima i opremom, nasukao se na pješcano dno i Turci su opet žestoko napali. U tom metežu Atli-aga ubio je Petra Kružića odsjekavši mu glavu koju je Murat-beg Tardic slavodobitno nataknutu na koplje donio pokazati kliškim braniteljima.

 

Ostavši bez svoga kapetana, kliški se branitelji povukoše i napustiše Klis. Vecina ih ode u Senj, u sjedište svoje kapetanije, te nastaviše borbu protiv Turaka u desetljecima koja su uslijedila - kao senjski uskoci.

Kružić je pokopan u crkvi Blažene Djevice Marije na Trsatu gdje je kasnije položena i njegova glava koju je njegova sestra Marija otkupila od Turaka, a grob mu se nalazi i danas pred oltarom s oltarne desne strane.

 

 

Kršcanska Europa je njegovom pogibijom izgubila jednog od svojih najvecih branitelja, ali je mogla uživati u svojoj sigurnosti i razvijati se gospodarski, uživati u novim prekomorskim posjedima, dok su Hrvatima namijenili cinicne rijeci utjehe kao što je kralj Ferdinand I. Habsburški pisao Kružiću hrabreci samoga sebe: "Znajte da smo vec dugo i dosta nastojali pomoci vam i da smo sve odredili za vaše izbavljenje, te se cvrsto nadamo da ce ta opsada biti sasvim raspršena i razbijena, kao što cete zbilja za malo dana cuti." Nakon što je kralj Ferdinand Kružiću doista poslao pomoc od tri tisuce vojnika, izazvao je njegovu smrt jer je Kružić, ne znajuci da je dobio kukavnu vojsku poginuo vjerujuci da mu je ta pomocna vojska dostojna boriti se s hrvatskim uskocima.