Petar Kružić

Petar Kružić najvjerojatnije je bio rodom iz mjesta Krug u Nebljuhu, distriktu Lapačke županije. Kasnije su ga kroničari, polihistoričari i povjesničari, najčešće iz lokalpatriotskih razloga, pokušavali prisvojiti i predstaviti kao jednog od svojih zemljaka jer je uživao nevjerojatnu popularnost kao protuosmanlijski borac, osobito u predjelima iz kojih su potekli branitelji Klisa.

Stoga je Johann Weikhard Valvasor isticao da je Petar Kružić bio vlasnikom Lupoglava u sjevernoj Istri, a Pavao Ritter Vitezović da je bio rodom iz Trsata ponad Kvarnera. Andrija Kačić Miošić je vjerovao da je potekao iz Poljica, stare hrvatske županije u blizini Klisa. Čak i Radoslav Lupašić, premda je prihvatio mišljenje suvremenih mu povjesničara da je Kružićev zavičaj bio prostor srednjevjekovnog Nebljuha, nije odolio iskušenju da ne pripomene narodnu tradiciju njegova kraja po kojoj se Kružić rodio u Zvečaju, tvrđavi smještenoj na obali Mrežnice u blizini Bosiljeva.

Petar Kružić je već početkom stoljeća (1513. godine) bio u Klisu obavljajući određenu vojničku dužnost - vjeruje se da je bio potkaštelan. Turci su prvu ozbiljniju opsadu Klisa poduzeli već 1515. godine pod vodstvom Skender-bega Ornosovića. Taj pokušaj nije urodio plodom pa se Turci tek za nekoliko godina, točnije 1520. godine, ponovno upućuju osvojiti Klis. Tada u njemu nalaze „kapetana i kneza kliškog“ Petra Kružića te njihova nakana propada i ovoga puta. Klis je doživio opsadu odmah sljedeće godine, ali se Makut-paša morao povući sa svojih 2000 vojnika te se morao zadovoljiti paljenjem i pljačkanjem podgrađa. 1522. godine još jedan poraz su doživjeli Hasan-paša iz Mostara i Mehmed-beg, hercegovački sandžak-beg, a njihovu je silu suzbio hrabri Poljičanin Petar Novaković sa samo tristo branitelja. Uskoro su Turci, dobivši novog sandžak-bega, počeli opsežnije priprave za osvajanje Klisa. Mehmed-beg Mihalbegović je 1522. odlučio skršiti sav otpor koji su uskoci kraljevskoga grada Klisa pružali turskoj vojsci koja nije naučila trpjeti poraze, a posebno u vrijeme velikih sultana-osvajača Selima I. i Sulejmana Veličanstvenog. Mehmed-beg je poslao svoga zamjenika Mustafu neka s 3.000 vojnika opkoli Klis čime je započela višemjesečna opsada.

Kružić je pokušavao diplomatskim putem osigurati pomoć za kliške branitelje. Potraživao je sredstva u novcu, hrani i vojnicima na dvorovima drugih europskih kršćanskih zemalja kojima je prijetila najveća opasnost od Osmanlija ukoliko Klis padne. S obzirom da je Klis bio kraljevski grad pod vlašću Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstva, Kružić i kliški branitelji bili su u službi hrvatsko-ugarskog kralja. Stoga, Kružić učestalo odlazi kod hrvatsko-ugarskog vladara po obećanu plaću, sredstva i pomoć za obranu. Međutim, osim praznih obečanja i riječi pohvale na tako žestokom otpotu Turcima, nikada ne bi dobio što je zaslužio i što je bilo nužno potrebo za obranu. Jedinu pomoć Kružić i kliški branitelji dobivali su od pape iz Vatikana.

Kružić je, osim Klisom, upravljao i branio druge gradove i utvrde na hrvatskoj granici s Osmanskim Carstvom. Takav je bio i Senj (drugo sjedišta uskoka) s tvrđavom Nehaj. Senjsku kapetaniju dijelio je sa suborcem i prijateljem Grgurom Orlovčićem. Spomenutu višemjesečnu opsadu Klisa 1522. Kružić je prekinuo dovođenjem Grgura Orlovčića te tisuću i petsto vojnika iz Senja na četrdeset brodova. Kružić i Orlovčić su jurišem probili turske redove i oslobodili branitelje turske opsade, istovremeno otevši Turcima tri topa. No, nakon te sjajne pobjede tek su uslijedile velike nevolje za hrvatski narod.

Ivan Zapolja, nekadašnji suparnik kralja Matijaša Korvina, opet se snažno upleo u politiku. Mnogi Hrvati su nezadovoljni vladavinom Ludovika II. Jagelovića budući da je bio slab vladar koji se nije mogao oduprijeti Sulejmanu I. Nakon 29. kolovoza 1526. godine postalo je jasno da se Hrvatska bez pomoći drugih zemalja neće moći obraniti od turske vojske. Naime, Ludovik II. je potučen na Mohačkom polju, on sam je bježeći poginuo, a u bitci je izginulo mnoštvo hrvatskih vitezova i plemića, a među njima i Grgur Orlovčić. Nakon tog velikog poraza, kada je izginula već druga generacija hrvatskog plemstva (Krbavsko i Mohačko polje u vremenskom razmaku od 31 godine), Hrvati biraju svoga vladara te se, po tko zna koji put, dijele između sebe. Jedni biraju za kralja ostarjelog Ivana Zapolju, a drugi Ferdinanda Habsburga. Nakon toga uslijedio je građanski rat.

U tom metežu i ratnom vihoru Kružić je morao sam financirati i brinuti se za obranu Klisa. Od Ferdinanda je zatražio da mu pomogne ili ga oslobodi službe, ali je to Ferdinand odbio i, kao i njegov prethodnik, nastavio s praznim obečanjima o pomoći. Kružić je trebao ostati vjeran njegovoj kruni i braniti uskočke gradove: Klis i Senj. Videći kako Klisu ne stiže pomoć, Husref-beg je (1528.) zatražio od kliških branitelja da predaju grad, ali je to odlučno odbijeno. Tada se dogodio poznati megdan (dvoboj) između Miloša Pariževića i Turčina Bakote na Parhnoj poljani, sjeverno od Tvrđave Klis. Ulog je bio velik. Ukoliko bi pobijedio Bakota, uskoci bi se trebali predati i prepustiti Tvrđavu Turcima. S druge strane, pobjeda Pariževića po dogovoru je značila kraj turske opsade. Parižević je bio vitak, brz i okretan, a Bakota gorostasan, snažan i jak. Na kraju velikog dvoboja pobijedio je Parižević i ušao u legendu. U spomen na njegovu pobjedu kliški predio gdje su se borili i dan danas se naziva Megdan.

Kružić je imao neprijatelje i u Turcima, i u Mlečanima, i u nedostatku streljiva, hrane i novca, a kralj mu nije slao pomoć. Turci su, videći da bi Klis mogao pasti u njihove ruke, 1530. poduzeli značajne radove utvrđujući i gradeći kule na prilazima Klisu. U Konjskomu, selu sjeverno od Klisa izgrađena je kula u koju su namjeravali smiještati pričuvu te ujedno priječeći komunikaciju između Klisa i Neorića. Druga je kula izgrađena u Grlu, najvjerojatnije je podignuta na području nekada zvanom Viskatac, a nalazila se na mjestu koji je kontrolirao prijevoj između Mosora i Kozjaka, odnosno motrila je na nekadašnji karavanski put. Treća je kula (danas: Kulina) podignuta na Kozjaku iznad mjesta koje danas nosi patronimiske nazive Odžići i Meštrovići. Ova je, danas gotovo srušena, okrugla kula nadgledala put (vrlo uzak i uvijek teško prohodan) kojim se iz Zagore moglo doći u Solin. Kružić i uskoci su mogli slobodno doći u Kaštela i Solin te uzmaknuti ili se predati.

Toma Niger, trogirski biskup, donosio je hranu i streljivo te pomogao da se grad obrani. Nakon Orlovčićeve smrti ostao je jedina snažnija potpora Kružićevim nastojanjima. Međutim, sljedeće godine (1531.), vidjevši da je moguće opkoliti Klis sa svih strana, Husref-beg je na istočnim salonitanskim bedemima podigao utvrdu kojom je zatvorio sve putove iz Klisa prema Splitu. Zapovjednik solinske utvrde Malkoč-beg dobro ju je opskrbio očekujući da će Kružić prvo na njega udariti.

Mlečanin Nicola Querini pokušao je iskoristiti situaciju i 1532. pridobiti Klis. Dok Kružić nije bio u Klisu, uspio je nagovoriti dio kliške posade da puste Mlečane u grad kako bi se zajedno obranili od Turaka. Odmah nakon ulasku njegove posade u Klis naredio je potknezovima Cimbriću i popu Šimunu da napuste grad, a s njima i dijelu vjerne Kružićeve posade koji se protivio Mlečanima. Kružić je vraćajući se od pape Klementa VII. u Anconi saznao da je Klis u rukama Mlečanina Nicole Querinija. Okupio je prognanu klišku posadu i krenuo ponovno zauzeti Klis. Još prije nego je Kružić stigao do Klisa, puk se pobunio protiv Querinija jer su vidjeli kako ne radi ništa protiv Turaka, nego je u dogovoru s njima i planira čak dovesti Turke u Klis. Stoga izbace Mlečane i vrate Klis u svoje ruke. Kružić stigne u luku Vranjic sa svojim ratnicima. Žestoko i brzo napadnu Turke, poraze ih i konačno razbiju opsadu. Kružić i njegovi ratnici dočekani su u Klisu s velikim veseljem kao konačni oslobodioci. Bila je to velika pobjeda Kružića i Klišana koji su još jednom uspjeli odoliti svim pokušajima neprijatelja.

Međutim, Kružiću i dalje nije dala mira turska kula u Solinu. Zato navali 17. rujna 1532. godine na tu kulu, osvoji je i topovima u potpunosti sruši tursku utvrdu kako Turci više ne bi mogli blokirati put iz Klisa na more. Nakon toga je Kružić vodio napad na tvrđavicu Čačvinu koja je bila u turskoj vlasti, provalio u nju i utvrdu zapalio. Ti su uspjesi Kružićevih ratnika imali velikog odjeka među pukom koji je vjerovao da će Kružić uspjeti obraniti Hrvatsku od osmanskih napada. Sve je manje prebjega iz ugroženih mjesta, a ovi gerilski pothvati učvrstili su Kružićevu kapetaniju te je dobivao brojne istomišljenike, suradnike i suborce u svojim nastojanjima. Međutim, turska se vojska nije namjeravala odreći Klisa jer su istambulski stratezi u njemu vidjeli odskočnicu za trajnu vladavinu nad srednjom Dalmacijom. Zbog toga su 1534. godine Mehmed-beg Mihalbegović (bosanski sandžak-beg) i Piri-beg (hercegovački sandžak-beg) gotovo mjesec dana topovima tukli Tvrđavu Klis, ali opet bezuspješno.

Početkom veljače sljedeće godine (1535.), Turci su pokušali osvojiti Klis sa starom taktikom - potkupljivanjem, ali nisu uspjeli. 1536. godine doživjeli su još jedan neuspjeh u nizu kada im ni pomoć splitskog mletačkog kneza Urbana Bollanija nije pomogla. Gazi Husref-beg je u rujnu iste godine pod Klis doveo tursku vojsku koja je obnovila kulu iznad Ozrne (istočno od Tvrđave Klis), podigao srušenu utvrdu u solinskoj Gradini te treću izgradio u Kučinama (pod Mosorom, istočno od Klisa) čime je priječio prolaz preko Mosora od strane Stobreča i Kamena. Dok je turska vojska gradila utvrde i priječila prolaze do Klisa paleći polja i odvodeći stanovništvo u ropstvo, Kružić je pokušavao nabaviti hranu, streljivo i još vojnika za obranu Klisa. 1537. godina započela je strašnom zimom. U Klisu je nestajalo hrane, streljiva je sve manje, moral branitelja je sve slabiji. Moraju se boriti i za vodu budući da cisterne vode u Tvrđavi nisu bile dovoljne za veliko ljudstvo i za konje, a Turci su zauzeli sve izvore pitke vode izvan grada (Belimovaču, Tri kralja, Bađanu, Ilijino vrilo).

Kružić tada po prvi puta dobije toliko potrebnu pomoć od kralja Ferdinanda I. Kralj mu za pomoć u obrani pošalje vojnike-plaćenike. Tako Kružić krene iz Senja u obranu Klisa s nekoliko uskoka, vojnicima-plaćenicima kralja Ferdinanda I. i sedam stotina papinskih vojnika, ukupno nešto manje od 3000 vojnika. Kružić se noću između 11. i 12. ožujka 1537. godine (uoči blagdana svetog Grgura) neopaženo iskrcao u solinskoj luci vodeći pomoć gradu Klisu kojeg je branio više od dvadeset godina. Kako bi srušio opsadu, prvo je morao spaliti utvrde oko Klisa. U prvom naletu srušio je utvrde na Ozrni i Kučinama, a nakon toga navalio je na solinsku Gradinu. Tada su Murat-beg Tardić, šibenska poturica i Malkoč-beg stigli s 2000 turskih konjanika i nešto pješaštva te napali Kružićevu vojsku.

Strani plaćenici, vidjevši tursku konjicu, odmah su pobjegli na brodove od straha. Kružić je pokušavao održati bojnu formaciju i borio rame uz rame sa svojim malobrojnim uskocima. Sa svojih dvjestotinjak ljudi davao je otpor deseterostruko brojnijem neprijatelju koji ga je stalno potiskivao prema brodovima. U posljednji trenutak svi su se ukrcali na brodove. Međutim, brod pretrpan ljudima i opremom nasukao se na pješčano dno te nije mogao isploviti iz luke. Turci su to iskoristili i opet žestoko napali. U nastalom metežu Atli-aga ubio je Petra Kružića odsjekavši mu glavu. Murat-beg Tardić nataknuo je Kružićevu glavu na koplje i slavodobitno je donio pokazati braniteljima u Tvrđavi Klis.

Ostavši bez svoga kapetana, kliški uskoci se obeshrabre i odluče se dogovoriti s Trucima. Prepuste Turcima Tvrđavu i grad Klis, a oni ih puste nesmetano, sa ženama i djecom, neka odsele u druge hrvatske krajeve. Većina ih ode u Senj, drugo sjedište uskočke kapetanije te nastavi borbu protiv Turaka u desetljećima koja su uslijedila (saznajte više - O uskocima).

 

Kružić je pokopan u crkvi Blažene Djevice Marije na Trsatu gdje je kasnije položena i njegova glava koju je njegova sestra Marija otkupila od Turaka. Naime još 1531. godine Petar Kružić dao je kao zavjet izgraditi stube od Rijeke do crkve Gospe Trsatske, jednog od najstarijih hrvatskih marijanskih svetišta. Tom je prilikom postavljeno 128 stepenica na najstrmijem dijelu staze. Ostale stube izgrađene su kasnije, pa danas od podnožja na Sušaku do crkve Blažene Djevice Marije ima ukupno 561 stepenica. Na završetku stuba, u sastavu današnje bazilike, smještena je i kapela svetog Petra koju je Kružić podigao i u kojoj počiva tijelo hrvatskog junaka. Na nadgrobnoj ploči pod oltarom svetog Petra u crkvi Gospe Trsatske stoji latinski natpis koji u prijevodu znači:

Ova mramorna ploča pokriva kosti Petra Kružića, kojega, jao, pogubiše Turci. Dok je živio, Senj i Klis se nikada nisu bojali Turaka. Smrt je preuzela njegovo tijelo, nebo dušu, a njegovo junačko djelo po svijetu raznosi vječna slava.

 

Kršćanska Europa je njegovom pogibijom izgubila jednog od svojih najvećih branitelja. Zahvaljujući Kružiću i njegovim ratnicima mogla je uživati u svojoj sigurnosti i razvijati se gospodarski, kulturno i znanstveno te uživati u novim prekomorskim posjedima. Hrvatima su ostale samo cinične riječi utjehe kao što je kralj Ferdinand I. Habsburški pisao Kružiću prije njegove smrti: "Znajte da smo već dugo i dosta nastojali pomoći vam i da smo sve odredili za vaše izbavljenje te se čvrsto nadamo da će ta opsada biti sasvim raspršena i razbijena." Nakon što je kralj Ferdinand Kružiću doista poslao pomoć u vidu vojnika-plaćenika, izazvao je njegovu smrt jer je Kružić, ne znajući da je dobio kukavnu vojsku, poginuo vjerujući da je ta plaćenička vojska dostojna boriti se uz hrvatske uskoke.

Povijesna postrojba Kliški uskoci

 
Trg Mejdan 7, 21231 Klis, Splitsko-dalmatinska, Hrvatska
info@kliskiuskoci.hr   damirzura@gmail.com
+385 98 1771836   +385 21 240223
Damir Žura, predsjednik udruge