Oružje

Tančica ili arnautka

Dobila je naziv po neobično dugoj i tankoj cijevi. Gotovo u cijelosti je obložena ornamentiranim mjedenim okovom. Prema oblicima kundaka dobila je različite nazive: „čibuklija“, „karanfilka“, „raška“ ili „roga“. Ima mehanizam paljenja na kremen.

Kubura

Prema oblicima razlikovalo se više tipova. Svima je zajedničko što su imali povijenu dršku s jajolikom jabukom te obloženu srebrenim ili mjedenim okovom s cvjetnim motivom. Kubure su bile podobne u borbama na male udaljenosti. Domet i preciznost nisu bili veliki. Najveća prednost im je bila mogućnost pucanja u pokretu.

Schiavona i schiavonesca

To su mačevi najamničkih i dobrovoljnih trupa regrutiranih uglavnom od Dalmatinaca, koje su u Veneciji pogrdno zvali „schiavi“ (hrv. roblje), i od morlačkog stanovništva iz područja prema turskoj granici. Schiavone nisu izrađivane u Dalmaciji, možda su tek ponegdje montirane iz oštrica i drugih dijelova uvezenih iz brescianskih i bellunskih radionica. Schiavone su i po porijeklu i po dizajnu talijansko oružje, ali one čine dio hrvatske ratničke prošlosti ne samo imenom i činjenicom da su njima bili naoružani uglavnom naši ljudi, već i time što su postale dio našeg folklora. Schiavone su prvenstveno pješačko oružje s kojim su, osim pješadijskih regimenti, bile naoružane i posade gradova.

Jatagan

Najpoznatije tursko oružje. Popularno i u našim krajevima. To je posebna vrsta noža sa zakrivljenim jednobridnim sječivom. Jatagan se koristio pri jurišu i u bliskoj borbi. Drška im je zbog stabilnijeg držanja račvasta, s dva uha. Drške su rađene od drva, roga, slonove kosti, goveđe kosti, metala... Često su filigransko ukrašavani zlatnom i srebrnom žicom, dragim kamenjem i jantarom. Natpisi na sječivu su ispisani arapskim slovima, obično sadrže ime majstora, ime vlasnika ili stihove iz Kurana.

Korda

Veliki ratni noževi (Grosse Messer, Kriegmesser, Bauenwehr, Rugger, custellerium, custoler i sl.) uvijek su bili jednosjekli poput sablji, kraći od zapadnoeuropskog mača, tankog elastičnog sječiva i grube izrade. Njima su bili naoružani civili, seljaci, građani, ali i skupine vojnika pješaka, brodskih vojnika, strijelaca, puškara i pomoćne vojske. Dakle, niži slojevi europskog srednjovjekovnog društva. U našim izvorima ratne noževe nazivaju kordama (nastalo od latinizma coltellaccio, cortelas; u Dalmaciji se i danas može čuti riječ „kurtela“ za nož). Velike korde s kraja 15. i prve polovice 16.st. imaju sječiva duga od 70 cm pa sve do 100 cm i više, tako da su oni najduži primjerci zapravo dvoručno oružje.

Sablja

Sablja za razliku od mačeva koji rasijecaju i ubadaju, odsijeca širokim potezom. Dok je za mač važnija njegova masivnost, jer težina doprinosi funkciji rasijecanja, kod sablje je obrnuto jer je ona oružje izrazito napadnog i brzog rukovanja. Sablja je prvenstveno konjaničko oružje koje je u Europu stiglo iz Azije provalama stepskih plemena čiji su ratnici najvećim dijelom bili laki konjanici.

Nadžak

Nadžak se javlja u vojničkoj upotrebi u 14. stoljeću. Tada se teški oklopi i željezne kacige nisu više mogli rasjeći sjekirama te se pokazala potreba za učinkovitijim oružjem. Tako se na sjekirama počeo pojavljivati produžetak u obliku kljuna kojim se moglo prodrijeti u oklop. Kasnije se kljunu dodao još i masivni hrbat sličan čekiću kojim se moglo jače udarati. Dakle nadžak je oružje s kljunom i čekićem. Nadžak je upotrebljavalo pješaštvo, a od 16. stoljeća i konjanici. Vješao se na sedlo ili se zaticao o pojas. Kasnije se počeo upotrebljavati za oznaku časti i vojničkog položaja.

Buzdovani i topuzi

Upotrebljavali su ih Sumerani 3000 godina pr. Kr. pa Stari Grci i Rimljani, Langobardi, Normani, Englezi i drugi narodi. Bili su i omiljeno oružje europskih seljaka u 15. stoljeću. Buzdovani i topuzi su oružje koje se sastoji od drvenog ili željeznog drška na koji je nataknuta drvena, brončana ili željezna glava koja može biti različito oblikovana. Kasnije su se topuzi i buzdovani zbog svojih dekorativnih oblika počeli upotrebljavati kao znak časti i vojničkog položaja.

Helebarda

Helebarda se sastoji od motke, metalnog šiljka, te sjekire koja je s druge strane ima trorog ili kuku. Helebarda je oružje švicarskih pješaka koji su je počeli koristiti u 14. stoljeću kao vrlo učinkovito oružje u borbi s oklopnicima. Pomoću koplja nanosio se udarac konjaniku ili konju, tj. služio je za ubod ili zbacivanje oklopnika s konja, a sjekira je služila za sječu. Helebardom su bili naoružani pješaci u prvim bojnim redovima. Krajem 15. stoljeća helebarda se polako povlači u središte vojne formacije, a u 16. stoljeću helebarda se sve manje koristi u borbama. Od tada helebarda dobiva sve dekorativnije oblike i prelazi iz bojnih redova u ruke tjelesnih straža ili pak služi za odavanje počasti.

Povijesna postrojba Kliški uskoci

 
Trg Mejdan 7, 21231 Klis, Splitsko-dalmatinska, Hrvatska
info@kliskiuskoci.hr   damirzura@gmail.com
+385 98 1771836   +385 21 240223
Damir Žura, predsjednik udruge