Oružje

PUŠKE TANCICE ILI ARNAUTKE

Dobile su naziv po neobicno dugoj i tankoj cijevi. Gotovo u cijelosti su okovane ornamentiranim mjedenim okovom. Prema oblicima kundaka dobile su razlicite nazive: „cibuklije“, „karanfilke“, „rašak“ ili „roge“. Mehanizam paljenja na kremen.

 

KUBURA – PIŠTOLJ NA KREMEN

Prema oblicima razlikovalo se više tipova. Svima je zajednicko što su imali povijenu dršku sa jajolikom jabukom, obloženi srebrenim ili mjedenim okovom s cvjetnim motivom. Bile su podesne u borbama na male udaljenosti. Domet i preciznost nisu bili veliki. Najveca prednost im je bila mogucnost pucanja u pokretu. Oružje konjanika, pješaka, brodskih posada...

JATAGAN

Najpoznatije tursko oružje. Popularno i u našim krajevima. To je posebna vrsta dugog noža sa zakrivljenim jednobridnim sjecivom. Jatagan se koristio za obranu i napad pri jurišu, u bliskoj borbi. Dršci su im zbog stabilnosti držanja racvasti, s dva uha. Napravljeni su od drva, roga, slonove kosti, govede kosti, metala ... Cesto su filigransko ukrašavani zlatnom i srebrnom žicom, dragim kamenjem i jantarom. Natpisi na sjecivu ispisani arapskim slovima, obicno sadrže ime majstora, ime vlasnika ili stihove iz kurana.

 

SCHIAVONESCHE I SCHIAVON

 

 

To su macevi najamnickih i dobrovoljackih trupa regrutiranih uglavnom od Dalmatinaca, koje su u Veneciji zvali schiavinima, i morlackog stanovništva iz podrucja prema turskoj granici te dijelom tamo i stacioniranih. Schiavone nisu izradivane u Dalmaciji, možda su tek ponegdje montirane iz oštrica i dijelova uvezenih iz brescianskih i bellunskih radionica, dakle schiavone su i po porijeklu i po dizajnu talijansko oružje, ali one cine dio hrvatske ratnicke prošlosti ne samo imenom i cinjenicom da su njima bili naoružani uglavnom naši ljudi, vec i time što su postale dio našeg folklora. Schiavone su prvenstveno pješacko oružje s kojim su osim pješadijskih regimenti bile naoružane posade gradova odnosno gradskih utvrda.

VELIKI RATNI NOŽEVI – KORDE

Ratni noževi (Bauenwehr, Grosse Messer, Kriegmesser, Rugger, custellerium, custoler i sl.) uvijek su bili jednosjekli poput sablji, kraci od zapadnoeuropskog konjickog maca, tankog elasticnog sjeciva i grube izrade. Njima su bili naoružani civili, seljaci, gradani, ali i skupine vojnika pješaka, brodskih vojnika, tvrdavskih vojnika, samostrijelaca, puškara i pomocne vojske. Dakle, niži slojevi europskog srednjovjekovnog kršcanskog društva. Tako je bilo i kod nas. U našim izvorima ratne noževe nazivaju kordama (nastalo od latinizma coltellaccio, cortelas; u Dalmaciji se i danas može cuti rijec „kurtela“ za nož). Velike korde s kraja 15. i prve polovice 16.st. imaju sjeciva duga od 70 pa sve do 100 cm, tako da su oni najduži primjerci zapravo dvorucno oružje.

 

NADŽACI

Nadžak se javlja u vojnickoj upotrebi od XIV. Stoljeca pa nadalje. Tada se teški oklopi i željezne kacige nisu više mogli rasjeci sjekirama te se pokazala potreba za ucinkovitim oružjem. Tako se na sjekirama poceo pojavljivati produžetak u obliku kljuna kojim se moglo prodrijeti u pukotine oklopa. Kasnije se kljunu dodao još i masivni hrbat slican cekicu kojim se moglo jace udarati. Dakle nadžak je oružje s kljunom, ušicom i hrptom. Nadžak su upotrebljavali pješaci, a od XVI. stoljeca i konjanici. Vješao se na sedlo ili se zaticao o pojas. Kasnije se poceo upotrebljavati, kao i buzdovan, za oznaku casti i vojnickog položaja.

BUZDOVANI I TOPUZI

Upotrebljavali su ga Sumerani 3000 godina pr.K., pa Stari Grci i Rimljani, Langobardi, Normani, Englezi i drugi narodi. Bili su i omiljeno oružje europskih seljaka pocetkom novog vijeka. Buzdovani i topuzi su oružje koje se sastoji od drvenog ili željeznog drška na koji je nataknuta drvena, broncana ili željezna glavica koja može biti razlicito oblikovana. Topuzi i buzdovani zbog svojih su se dekorativnih oblika poceli upotrebljavati kao znak casti i položaja.

 

SABLJE

Sablja za razliku od maceva koji rasijecaju i ubadaju, odsijeca širokim potezom. Dok je za mac važnija njegova masivnost, jer težina doprinosi funkciji rasijecanja, kod sablje je obrnuto jer je ona oružje izrazito napadno i brzog rukovanja. Sablja je prvenstveno konjanicko oružje koje je u europski prostor stiglo iz Azije provalama stepskih plemena koji su najvecim dijelom bili laki konjanici.

 

HELEBARDE

 

Rijec helebarda njemackog je porijekla i sastoji se od rijeci Helm ili Halm u znacenju motka i Barta ili Barda kao naziv sjekire. Sastoji se od koplja tj. šiljka, sjekirice i kljuna, a pomocu tuljca i dugih šina nasaduje se na drvenu motku. Helebarda je oružje švicarskih pješaka koji su je poceli koristiti u XIV.stoljecu kao vrlo ucinkovito oružje u borbi s oklopnicima.

 

Pomocu koplja nanosio se udarac konjaniku ili konju tj. služio je za ubod ili zbacivanje oklopnika s konja, a sjekira je služila za sjecu. Helebardom su bili naoružani pješaci u prvim bojnim redovima, a krajem XV. stoljeca helebarda se polako povlaci u središte vojne formacije da bi u XVI. stoljecu koplje postupno istisnulo helebardu. Od tada helebarda dobiva sve dekorativnije oblike i prelazi iz bojnih redova u ruke tjelesnih straža ili pak služi za oznaku cinova.