Povijest
Krajem 15. i početkom 16. st. Osmanlije u svojim prvim provalama prema zapadu ostavljaju spaljenu zemlju. Muškarce ubijaju, žene siluju, a djecu odvode u ropstvo. Iz redova tog stanovništva novače se uskoci. Zavjetuju se da će se vratiti na rodna ognjišta i osvećivati Osmanlijama svugdje i u svakoj prilici. Tu zakletvu prenose na svoj naraštaj i svoje potomstvo. Njima se pridružuju i Hrvati sa obale koji bježe od okrutnosti i okova s venecijanskih galija. Klis, kao grad i utvrda postaje mjesto življenja i borbe tih ljudi. On doslovno postaje uskočko gnijezdo!
Klisom u to vrijeme zapovijeda Petar Kružić. Kružić je bio kapetan i knez Klisa i Senja, druge uskočke utvrde na Jadranu. Iako nije bio pripadnik visokog plemstva, naslov kneza dobiva zbog iznimnih zasluga u borbi protiv Osmanlija.
Padom Bosne Osmanlije napreduju prema jadranskoj obali. Dolaze do Klisa koji zaustavlja njihovo daljnje prodiranje prema zapadu. Kružić i uskoci odolijevaju osmanskoj sili tokom više od dva desetljeća neprestanih opsada i krvavih bitki. Naposljetku, 12. ožujka 1537. nakon pogibije Petra Kružića i mnogih branitelja, Osmanlije zauzimaju Klis (saznajte više - Petar Kružić).
Oni uskoci koji nisu poginuli povukli su se u Senj gdje su uzeti u carsku (habsburšku) službu. Uskoci su prvenstveno ratovali na kopnu, ali ubrzo spoznaju prednosti pomorskih akcija protiv Osmanlija te nabavljaju brodove i započinju s borbom na moru. U svojim su pohodima često prelazili preko mletačkog teritorija, ali Venecija se nije bunila sve dok je uskočka aktivnost išla na ruku i samoj Veneciji.
To se promijenilo nakon mletačko-osmanskog mira 1540. godine. Veneciji uskočka protuosmanska aktivnost više nije odgovarala, jer su onda bili dužni štititi od uskočkih napada i osmanske i druge brodove koji su prevozili osmansku robu Jadranom. Bez obzira na tu zaštitu napadi su se nastavili. Sultan Sulejman Veličanstveni zaprijetio je da će poslati svoju flotu kako bi uveli red u Jadranu. Kako bi to spriječila, Venecija je počela progoniti uskoke. 1557. godine blokiraju i najvažniju uskočku utvrdu - Senj. Međutim, uskoci bi uvijek pronašli načina kako se obraniti te su ponovno stvarali probleme i štetu Osmanlijama, a sada i novim/starim neprijateljima Mlečanima.
Tijekom Ciparskog rata (1570.-1573.) Venecija opet podržava uskoke, a nakon potpisivanja mira s Osmanlijama opet počinju braniti i suprotstavljati se uskočkim djelovanjima na Jadranu. Uskoci su nastavili svoje aktivnosti protiv Osmanlija. Mletački brodovi počeli su prevoziti osmansku robu pa su uskocima postali legitimna meta. Mali uskočki brodovi među kanalima i otocima istočne obale Jadrana uspješno su napadali i pljačkali velike mletačke galije. Mletačke galije su potom dobile naredbe da zarobljene uskoke vješaju ili iskoriste kao galijote.
Sve to u konačnici je dovelo do „Uskočkog rata“ između Habsburške Monarhije (u čijoj su službi bili uskoci i pod čijom je vlašću bio Senj) i Venecije (1615.-1617). Rat je završio mirom u Madridu. Po uvjetima mira Habsburška Monarhija se obvezala iseliti uskoke iz Senja, što su i učinili. Uskoci su preseljeni na područja Karlovca te na Kupu, gdje je već od 1524. živio jedan dio uskoka u Žumberku. Time su konačno za Veneciju nestala organizirana uskočka djelovanja.
Život i ljudi
U zajednici čija je egzistencija ovisila o neslomljivosti njenih borbenih nagona i čija se borbenost iskristalizirala u način života, sve je bilo podvrgnuto tome cilju. Djeca su se od malih nogu odgajala, navikavala i pripremala naslijediti svoje očeve. Igračke su im bile očevo oružje, a najčešće igre lov, gađanje iz puške, trčanje i ostale aktivnosti koje potiču ratničku srčanost. Hrvaju se, bore i udaraju međusobno drvljem i kamenjem sve do prolijevanja krvi.
Pored pripremanja za uskočku borbu, uskoci nisu zaboravljali na njihovo obrazovanje. Uskoci upućuje djecu u školu kako bi naučili čitati i pisati te također svako jutro vježbaju sa oružjem.
Ako su uskoci bili rođeni ratnici i do izvjesnog stupnja vojnički obučeni, za ovaj odgoj imaju zahvaliti životnim okolnostima jer su prošli kroz privatnu obiteljsku vojnu školu. Djetinjstvo je rano prekidano i s dvanaest–trinaest godina djeca su se sa svojim očevima i braćom upućivala u prve avanture pune zamki i opasnosti. To prvo vatreno krštenje značilo je ulaz u ratnički red.
Po opisima suvremenika uskoci su bili ljudi posebnog soja. Stasiti i vitki, s gustom bradom ili brkovima i perom na vrhu kape, obučeni po uskočki i lako naoružani. Svojom pojavom skretali su pažnju i ulijevali strahopoštovanje. Bio je to patrijarhalan i pobožan svijet koji je poštivao starijeg i štovao je Boga. Svi uskoci su bili katolici. Došljaci, pravoslavci ili muslimani, odmah su prelazili na katoličanstvo. Za uskoke vrhovni autoritet nisu bili ni austrijski dvor ni Venecija, već papa u Vatikanu. Jedinu značajniju pomoć uskoci su dobivali od pape.
Uskočke žene dijelile su sve tegobe svojih supružnika. Kada bi njihovi muževi pošli u ratni pohod, one su čuvale dom i zarobljenike, kojih je uvijek bilo zbog razmjene i otkupa. Uskoci su se najradije ženili ženom iz svoje sredine. Kada bi neki uskok poginuo, udovica bi se, ili po zakonu ili po običaju, preudavala za drugog uskoka istoga reda. Sva imovina iz prethodnog braka pripadala je udovici. Majci ili supruzi bilo je lakše podnijeti smrt sina ili muža na bojnom polju nego njegov kukavičluk.
Uskoci su primjenjivali taktiku iznenadnih napada. Pojavljivali su se kad ih nitko nije očekivao i napadali kad se nitko nije nadao. Borili su se kad su i gdje su oni to htjeli. Izlazili su u ratne pohode u svako godišnje doba i po svim vremenskim prilikama, nekad u manjem, nekad u većem broju. Voljeli su okrilje dugih zimskih noći, nevremena i sumraka. Kada su uskoci izlazili u akciju, nikada nisu znali kada i kako će se vratiti. Ponekad se ostajalo danima, a ponekad i mjesecima. U svojim malim i brzim barkama obojenima crno ili crveno, simbolom smrti i krvi, nisu obećavali ništa dobro onome kome dolaze.
Cijelo jedno stoljeće uskoci su bili jedina predstraža kršćanstva i zapadne Europe protiv Osmanlija. Kada je austrijski dvor plaćao danak sultanu, uskoci su čitavoj Europi pokazali da se mogu uspješno nositi s osmanskom silom. Uskoci nestaju s povijesne pozornice kada je Habsburška Monarhija smogla dovoljno snage da se odupre Osmanskom Carstvu. Osmansko-austrijski rat (1593. – 1606.) uspostavlja ravnotežu snaga. Uskoci, dotadašnja predstraža Europe, postaju izvor nestabilnosti između kršćanskih država. Neporaženi su sišli s povijesne pozornice. Uskočka epopeja predstavlja zadnji otpor hrvatskog naroda protiv tuđinske prevlasti na Jadranu. Ona svjedoči što je sve mogla šaka naših ljudi za dugih osamdeset godina na moru i cijelo jedno stoljeće na kopnu. Njihova ratna povijest je poruka da su čovjek i njegova motivacija odlučujući faktor u ratu bez obzira na nadmoć neprijatelja. Uskoke nitko nije vojno porazio, oni su jednostavno napušteni.
O uskocima
- „Predziđe Dalmacije“ kralj Matijaš
- „Jedina tvrđava u državi“ Rudolf II
- „Uskoci su najbolji ljudi na svijetu za ratno vrijeme“ car Karlo V
- „Izgleda da su imali pogodne i vjetrove, i more, i đavole“ Minucio Minuci
- „Uskoci kada god im se prohtije, mogu učiniti da zapuše bura. Oni jednostavno u strani zapale vatru i bura je gotova“ Josip Rabatta
- Bog te čuvao senjske (uskočke) ruke narodna poslovica
- „Uskrsli Makabejci“ papa Grgur XII
