Klis nije nastao kao planski građena utvrda, već je izrastao spontano bez prethodno izrađenog urbanističkog koncepta. Njegove su graditeljske strukture nadograđivane jedna na drugu kao logičan slijed njegova povijesnog razvoja. Naslijedivši zacijelo lokaciju ranijeg prethistorijskog naselja, Klis je oblikovan u širokom vremenskom rasponu od kasne antike do početka 19. stoljeća. Tijekom stoljeća doživio je niz promjena postupno se razvivši od rimske utvrde, preko starohrvatskog i hrvatsko-ugarskog srednjovjekovnog grada, do osmanske, a potom mletačke, te austrijske utvrde.
U vrijeme svoga dolaska Hrvati su zasigurno na hridini zatekli dobro očuvane rimske utvrde koje su mogli koristiti za obranu. U tvrđavi danas nema cjelovito očuvanih kasnosrednjovjekovnih utvrđenja i objekata jer su oni često bili rušeni i ponovno nadograđivani. Godine 1445. spominju se prvi poznati graditelji tvrđave, korčulanski majstori Marko Pavlović i Ivan Karlović. U vrijeme dok je upravljao obranom tvrđave od Osmanlija, kapetan Petar Kružić je brinuo o njenoj gradnji i održavanju.
Iako je pri čestim osmanskim opsadama Klis bio izložen snažnim topničkim gađanjima koja su urušavala njegova utvrđenja, tvrđava nije bila znatnije oštećena padom u osmanske ruke. Držeći je u svojoj vlasti više od jednog stoljeća Osmanlije su je samo povremeno popravljali nakon rijetkih uskočkih napada. Tako je tvrđava sve do mletačkog osvajanja 1648. godine, za vrijeme kojeg je dosta stradala od topničkog gađanja, u cjelini zadržala srednjovjekovnu graditeljsku strukturu.
Tek će razdoblje mletačke uprave ostaviti vidljiv trag u oblikovanju nekoliko fortifikacijskih sklopova u prvom i trećem dijelu tvrđave. Stoga Tvrđava Klis danas predstavlja složenu fortifikacijsku cjelinu u kojoj prevladavaju graditeljski elementi mletačkog obrambenog sustava 17. i 18. stoljeća (saznajte više - Arhitektura Tvrđave).
