Prva obrambena utvrđenja
Prva obrambena utvrđenja smještena su na krajnjem zapadnom dijelu tvrđave. Unutrašnjosti tvrđave pristupa se kroz prvi ulaz u blizini kojeg su, nešto sjevernije, još u srednjem vijeku postojala prva ulazna vrata. Ta vrata su, s obližnjim utvrđenjima, dijelom bila porušena tijekom mletačke opsade 1648. godine.
Prvi ulaz
Ovaj polukružno nadsvođeni ulaz podignut je za vrijeme Austrijske vladavine dvadesetih godina 19. stoljeća, nakon što je s ovog mjesta uklonjen stari mletački ulaz (Porta del Primo Recinto) jednostavnijeg oblika. Njegova terasa na vrhu ograđena je niskim zidom.
Ulaz je ranije imao dvostruke vratnice, što je vidljivo po sačuvanim utorima na njegovim zidovima koji su bili namijenjeni postavljanju drvenih dovratnika za unutrašnje vratnice.
Još ranije su vratnice ulaza, prema sačuvanim ostacima, isto bile dvokrilne i drvene. S vanjske strane su bile ojačane velikim klinovima, a s unutrašnje strane su se zatvarale bravama, zasunima i poprečnim gredama. Međuprostor se u vrijeme opsade mogao ispuniti zemljom koja bi onda doprinosila čvrstoći u slučaju topničkog gađanja.
Ulazno utvrđenje i položaj Avanzato
Položaj Avanzato se prvi put spominje kao prednji položaj (Posto Avanzato) 1648. godine. Namjena mu je bila zaštita prvog i drugog ulaza koji su, zbog svog položaja i tada sve veće primjene opsadnog topništva, predstavljali slabu točku obrane tvrđave. Mlečani su ga do sredine 18. stoljeća više puta obnavljali. Tada su mu sa sjeverne strane podigli visoki istureni pramac zbog čijeg se L-oblika spominje i kao položaj Tenaglie (hrv. kliješta).
Druga obrambena utvrđenja
Druga obrambena utvrđenja prostiru se središnjim dijelom tvrđave, između prvih i trećih obrambena utvrđenja od kojih su odijeljena pojasevima zidova i bedema.
Drugi ulaz
Ovom utvrđenom ulazu (Porta del Secondo Recinto) s terasom na vrhu prilazi se sa zapadne strane strmom kosinom popločanom tridesetih godina 20. stoljeća. Tu je već ranije postojao srednjovjekovni ulaz koji je u opsadi 1648. godine bio znatno oštećen, ali su ga Mlečani nakon toga potpuno obnovili.
Kortina prema Megdanu
Oprah kulu i udaljeni istočni položaj zvan Scala spaja duga kortina (samostojeći zid) prema Megdanu (Cortina verso il Meidian) s nizom izrađenih otvora strijelnica. S njene južne strane pruža se uska stražarska staza koja je ujedno služila kao obrambeni položaj. Kortina je sve do sredine 17. stoljeća imala kasnosrednjovjekovni izgled s karakterističnim zupčastim kruništem čija je visina bila nešto niža od sadašnje.
Oprah kula
Ova srednjovjekovna kula nekad je bila najvažnije obrambeno uporište zapadnog dijela tvrđave. Prvi put se spominje u izvješću Pavla III. Šubića 1355. godine pod nazivom Oprack, dok je u osmansko vrijeme dobila ime Pašina kula. Sredinom 17. stoljeća Mlečani su joj dali fortifikacijski naziv Torretta (hrv. toranj, kula) kojeg su kasnije koristili i Austrijanci. Međutim kula je čitavo vrijeme zadržala svoj prvobitni hrvatski naziv Oprah kako se i danas naziva.
Položaj Scala
Smješten podno zapadne strane bastiona Bembo, položaj Scala zauzima manji prostor nepravilnog pravokutnog oblika. Ograđen je razmjerno tankim zidovima na kojima su se ranije nalazile četiri puškarnice, a danas se nalaze dvije široko oblikovane toparnice.
Topnička vojarna
Austrijanci su dvadesetih godina 19. stoljeća napravili zavojitu zemljanu rampu i zgradu topničke vojarne. 1931. godine porušen joj je gornji kat, dok je do danas ostalo sačuvano prizemlje.
Bočna utvrđenja
Ispod topničke vojarne pružaju se očuvani zidovi bočnih utvrđenja nepravilnih pravokutnih oblika, od kojih se onaj najveći izduženi nazivao položaj Mezzo (hrv. srednji). U mletačkom razdoblju su se nešto istočnije uzdizali zgrada straže, dva manja kvartira (vojničke odaje) i utvrđeni ulaz kroz koji se, do početka 18. stoljeća, komuniciralo s istočnim i južnim dijelovima tvrđave.
Cisterne za vodu
Opskrba vodom predstavljala je važan čimbenik obrane Klisa koji je često bio izložen dugotrajnim opsadama, a u takvim su okolnostima njegovi branitelji najviše oskudijevali upravo vodom. Budući da u tvrđavi nisu postojala prirodna izvorišta, kao ni mogućnost izrade bunara, jedino rješenje ovog problema bilo je u gradnji cisterni za vodu raspoređenih na mjestima gdje bi u slučaju opsade bile najpotrebnije.
Južni dio utvrđenja
Na istočnom kraju kortine iznad Varoša nalaze se dva manja zazidana otvora nekadašnjih tajnih ulaza kroz koja se moglo neopaženo izlaziti i ulaziti u tvrđavu.
Treći obrambena utvrđenja
Na povišenom dijelu hridi, strateški vrlo pogodnom za obranu, nalaze se treća obrambena utvrđenja tvrđave koja su ujedno bila i njen najznačajniji dio. Uzdignuta iznad ostalih fortifikacijskih položaja, predstavljali su dominantu, odnosno središte tvrđave i istovremeno krajnju obrambenu liniju Klisa. Nekada se na ovom položaju nalazila ilirska gradina, a zatim rimski „castrum“ na čijim je temeljima niknula jedna od prvih starohrvatskih utvrda, sjedište hrvatskih vladara i srednjovjekovne Hrvatske.
Treći ulaz
Trećem ulazu se prilazi širokim popločanim stubištem koje vodi do ulaza napravljenog kao prolaz kroz stražarnicu. Ispred ulaza se nalazi manji obrambeni prostor (Barriera) na čijim su zidovima uski prorezi puškarnica. Na jugoistočni kut ulaza oslanja se visoka bočna kula (Torre Bastionata) nepravilnog pravokutnog oblika, čiji zakošeni zidovi različite kamene strukture ukazuju na nekoliko faza njene gradnje. Utemeljena zacijelo sredinom 18. stoljeća, a prema podacima završena 1763. godine, kula je bila namijenjena obrani ovog zida i dijela naselja Varoš.
Položaj spremišta oružja
Sredinom 18. stoljeća ovaj se prostor zvao položaj spremišta oružja (Piazzetta della Monizion), dok se zapadni dio njegovog južnog zida zvao Corner (Mura Corner). Uz stube iza ulaza uzdiže se jedna od najstarijih cisterni za vodu. Nepravilnog je pravokutnog oblika s polukružno napravljenim svodom iznad kojega se nalazi ograđena terasa. Nasuprot cisterni stoji ruševno spremište oružja i vojne opreme (Munizione) koje je Mlečanima poslije služilo za čuvanje alata, a u vrijeme austrijske uprave za spremanje topovskih postolja.
Mali kvartir
S položaja spremišta oružja uspinje se visoko podignutim stubištem do gornjeg, prostranijeg dijela ovog utvrđenja koje je imalo ulaz jednostavnog lučnog oblika. U početku je to bio stan upravitelja oružja, a kasnije je namijenjen smještaju časnika i vojnika.
Kneževa kuća / providurov stan
Na stjenovitoj uzvisini sa sjeverne strane spomenutog stubišta i položaja spremišta oružja proteže se kneževa kuća (Knesi Cucha) ili providurov stan (Alloggio del Proveditor) ili palača (Palazzo del Proveditor). Možda je podignuta na temeljima najstarijih zgrada iz razdoblja srednjovjekovnih hrvatskih vladara, a zatim kliških knezova. Prema mletačkim izvorima kod ulaza je bio smješten providurov ured (Officio provisorio) ili pisarnica (Cancelleria), u prizemlju su se nalazila spremišta te sobe namijenjene časnicima, vojnicima straže i posluzi. Na katu su, koji je imao dva manja sjeverna ulaza, bile časničke sobe, sobe za prijem i dnevni boravak, soba za poslugu, kuhinja i smočnica. Početkom francuske uprave u providurovom su stanu kratko vrijeme boravili sudac i njegov tajnik, ali su ga zbog njegove trošnosti morali napustiti. Nakon što su ga Austrijanci u 19. stoljeću obnovili, u njemu je bilo smješteno zapovjedništvo tvrđave i vojni inženjeri.
Bastioni Bembo i Malipiero
Na krajnjem zapadnom dijelu ovog dijela tvrđave, na mjestu gdje se nekada uzdizala Kružićeva kula, danas se nalazi bastion Bembo, najveći topnički položaj u tvrđavi. Prema istoku on je kortinom iza crkve spojen sa središnjim peterokutnim bastionom Malipiero kojeg opasuju visoko podignuti prsobrani na kojima su, umjesto ranijih širokih, sada uski otvori toparnica. Ispod njega proteže se nadsvođeni prolaz koji vodi do istočnog položaja Maggiore.
Položaj Maggiore
Ovaj drugi po veličini položaj u tvrđavi je također zaštićen visokim prsobranima na kojima se nalaze ljevkasti otvori toparnica. U njegovom sjeverozapadnom kutu uzdiže se veliko spremište baruta kojeg su Austrijanci napravili dvadesetih godina 19. stoljeća.
Položaj Šperun
Najistureniji kraj ovog obrambenog utvrđenja, a time i same tvrđave, zauzima uski uzdignuti pramac položaja Šperun (Sperone, Spiron). S njega se nekada nadzirala uzvisina Ozrna i cesta koja prolazi s istočne strane. Tu se, sve do mletačkog osvajanja tvrđave, uzdizala visoka kneževa kula koja je tijekom opsade bila teško oštećena. Od nekadašnjih visokih prsobrana ovog položaja, osobito sjevernog, danas su ostali sačuvani samo niski parapeti s nizom izrađenih puškarnica.
Crkva svetog Vida
Crkva svetog Vida smještena je između bastiona Bembo i Malipiero. Crkva se izgledom ističe kao najljepša građevina u tvrđavi. Sačuvana skoro u cijelosti, ova nekadašnja osmanska džamija, a koja je podignuta na temeljima srednjovjekovne crkve, jedan je od rijetkih primjera islamske arhitekture na tlu Dalmacije. Sagrađena je neposredno nakon pada Klisa 1537. godine, a služila je osmanskoj posadi za obavljanje vjerskih obreda. Mletačkim zauzimanjem tvrđave 1648. godine, džamija je pretvorena u crkvu sv. Vida i u njoj je već sutradan služena sveta misa kojoj je prisustvovao i general Leonardo Foscolo. Po osvajanju tvrđave Mlečani su sa zapadne strane džamije srušili njen minaret i na njegovom mjestu podigli kvartir za časnike koji se tu nalazio do početka 19. stoljeća, kada je uklonjen.
U dijelu zapadnog zida nalazi se plitka pravokutna niša s ugrađenim umivaonikom kamenog okvira, ukrašenog plitkim reljefom s motivima trofejnog oružja i drugim dekorativnim elementima. Ovaj barokni umivaonik datira iz 17. stoljeća. Smatra se da je nekada stajao u providurovom stanu iz kojeg je prenesen u crkvu gdje mu je dodana velika kamena školjka namijenjena za škropionicu. Na niskom osmerokutnom stupcu, s desne strane ulaza, oblikovana je jedna manja škropionica s urezanom godinom 1658. koja zacijelo označava vrijeme njenog postavljanja. Natpis na latinskom uklesan je na kamenoj ploči postavljenoj iznad ulaza i u prijevodu glasi:
što pobožnost sagradi
pobožnost i sačuva
U crkvi su postojala tri oltara: glavni oltar koji je bio posvećen zaštitniku tvrđave sv. Vidu, oltar Blažene Djevice i oltar sv. Barbare. Od nekad bogatog crkvenog inventara u crkvi sv. Vida danas nije ostalo ništa sačuvano.
