Uskoci

Povijest

 

Krajem 15. i pocetkom 16. st. Turci u svojim prvim provalama prema zapadu ostavljaju spaljenu zemlju. Muškarci se ubijaju, žene siluju, a djecu odvode u ropstvo. Iz redova tog stanovništva novace se Uskoci. Zavjetuju se da ce se vratiti na rodna ognjišta i osvecivati turcima svugdje i u svakoj prilici. Tu zakletvu prenose na svoj naraštaj. Njima se pridružuju i Hrvati sa obale koji bježe od okrutnosti i okova sa Venecijanskih galija. Klis, kao grad i utvrda postaje mjesto življenja i borbe tih ljudi. On doslovno postaje uskocko gnijezdo!

 

Klisom u to vrijeme zapovijeda Petar Kružic. Kružic je bio kapetan, te knez Klisa i Senja, druge uskocke utvrde na Jadranu. Iako nije bio pripadnik visokog plemstva, naslov kneza dobiva zbog iznimnih zasluga u borbi protiv Turaka. 

 

Padom Bosne Turci napreduju prema obali. Dolaze do Klisa koji zaustavlja njihovo daljnje prodiranje prema zapadu. Više od dva desetljeca neprestanih opsada i krvavih bitaka Kružic i Uskoci odolijevaju turskoj sili. Napokon 1537. god. nakon pogibije Petra Kružica i mnogih branitelja Turci zauzimaju Klis.

 

Oni Uskoci koji nisu poginuli povukli su se u Senj gdje su uzeti u carsku (Austrijsku) službu kao placenici. Uskoci su prvenstveno ratovali na kopnu, ali ubrzo spoznaju prednosti pomorskih akcija protiv turaka, te dobavljaju brodove i zapocinju sa borbom na moru. 

U svojim su pohodima cesto prelazili preko Mletackog teritorija, ali Venecija se nije bunila jer je uskocka aktivnost išla na ruku i samoj Veneciji.

 

 

 

Nakon Mletacko- Turskog mira 1540. godine to se promijenilo. Veneciji uskocka protuturska aktivnost više nije išla na ruku, jer su bili prisiljeni štititi turske brodove, kao i druge koji su prevozili tursku robu od uskockih napada. I uz tu zaštitu napadi su se nastavili, te je sultan Sulejman zaprijetio da ce poslati svoju flotu da uvede red u Jadranu. Kako bi to sprijecili Venecija je pocela progoniti Uskoke, a 1557. god. blokiraju i najvažniju uskocku utvrdu Senj. Tijekom Ciparskog rata (1570.-1573.) Venecija opet podržava Uskoke, da bi im po potpisivanju mira s Turcima opet pocela braniti gusarenje. Uskoci su nastavili svoje aktivnosti protiv Turaka. Mletacki brodovi poceli su prevoziti tursku robu, pa su uskocima postali legitimna meta. Mali uskocki brodovi medu kanalima i otocima istocne obale Jadrana uspješno su napadali i pljackali velike mletacke galije. Mletacke galije su potom dobile naputak da zarobljene uskoke vješaju, ili iskoriste kao galijote. To je dovelo do „Uskockog rata“ izmedu Austrije i Venecije (1615.-1617). Rat je završio mirom u Madridu. Po uvjetima mira Austrija se obvezala iseliti Uskoke iz Senja, što su i ucinili. Time su konacno za Veneciju nestala organizirana uskocka djelovanja.

Život i ljudi

 

U zajednici cija je egzistencija zavisila od nesalomljivosti njenih borbenih nagona i cija se borbenost iskristalizirala u životni pogled, sve je bilo podvrgnuto tome cilju. Djeca su se od malih nogu odgajala, navikavala i pripremala da naslijede svoje oceve. Igracke su im bile ocevo oružje i igre hvatanja Turaka, gadanje iz puške, trcanje i ostale aktivnosti koje poticu ratnicku srcanost. Udaraju se medusobno kamenjem cim prohodaju, do prolivanja krvi.

 

I pored pripremanja za uskocki poziv, uskoci nisu zaboravljali na njihovo obrazovanje. Najveci broj uskoka upucuje djecu u školu nauciti citati, a usput svako jutro vježbaju sa oružjem.

 

Ako su uskoci bili rodeni ratnici i do izvjesnog stupnja vojnicki obuceni, za ovaj odgoj imaju zahvaliti okolnostima što su prošli kroz privatnu porodicnu vojnu školu. Djetinjstvo je rano prekidano i sa dvanaest – trinaest godina djeca su se sa svojim ocevima i bracom upucivala u prve avanture pune zamki i opasnosti. To prvo vatreno krštenje znacilo je ulaz u ratnicki red.

 

Po opisima suvremenika Uskoci su bili ljudi posebnog soja. Stasiti i vitki, sa gustom bradom ili brkovima i percinom navrh glave, obuceni po uskocki i lako naoružani, svojom pojavom skretali su pažnju i ulijevali strahopoštovanje. Bio je to patrijarhalan i pobožan svijet koji je poštivao starijeg i bojao se Boga. Svi Uskoci su bili katolici. Došljaci, pravoslavni ili muslimani, odmah su prelazili u katolicanstvo.

 

 

 

 

Za Uskoke vrhovni autoritet nisu bili ni austrijski dvor ni Venecija, vec Papa u Vatikanu. Jedinu znacajniju pomoc Uskoci su dobivali od Papa.

 

Uskocke žene dijelile su sve tegobe svojih supružnika. Kada bi njihovi muževi pošli u ratni pohod, one su cuvale dom i zarobljenike, kojih je uvijek bilo zbog razmjene i otkupa. Uskoci su se najradije ženili iz svoje sredine. Cim bi neki Uskok poginuo, udovica, ili po zakonu ili po obicaju, odmah bi se preudavala za drugog Uskoka istoga reda. Sva imovina iz prethodnog braka pripadala je udovici. Bilo je žena koje su se udavale i po deset puta. Majci ili supruzi bilo je lakše podnijeti smrt sina ili muža na bojnom polju nego njegov kukavicluk.

 

Uskoci su primjenjivali taktiku iznenadenja neprijatelja. Pojavljivali su se kad ih nitko nije ocekivao i napadali kad se nitko nije nadao. Primali su borbu kad su i gdje su oni to htjeli. Izlazili su u ratne pohode u svako godišnje doba i po svim vremenskim prilikama, nekad u manjem nekad u vecem broju. Voljeli su okrilje dugih zimskih noci, nevremena i sumraka. Kada su Uskoci izlazili iz Senja u akciju, nikada nisu znali kada i kako ce se vratiti. Ponekad se ostajalo danima, a ponekad i mjesecima. U svojim malim i brzim barkama obojenima crno ili crveno, simbolom smrti i krvi, nisu obecavali ništa dobro onome kome dolaze.

Jedno stoljece Uskoci su bili jedina predstraža kršcanstva protiv Islama. Kada je austrijski dvor placao danak Sultanu, Uskoci su citavoj Europi pokazali da se mogu uspješno nositi sa turskom silom. Uskoci nestaju sa povijesne pozornice kada je Austrija, kao višenarodna država smogla dovoljno snage da se odupre osmanskom carstvu. Tursko – austrijski rat (1593. – 1606.) uspostavlja ravnotežu snaga. Uskoci dotadašnja predstraža Europe, gube znacaj i postaju izvor nestabilnosti izmedu kršcanskih država. Neporaženi su sišli sa povijesne pozornice. Uskocka epopeja predstavlja zadnji otpor hrvatskog naroda protiv tudinske prevlasti na Jadranu. Ona svjedoci što je sve mogla šaka naših ljudi za dugih osamdeset godina na moru i cijelo jedno stoljece na kopnu. Njihovo ratno iskustvo je poruka da je covjek odlucujuci faktor u ratu bez obzira na nadmoc neprijatelja. Uskoke nitko nije vojno porazio, oni su jednostavno napušteni!

TKO SU TI USKOCI?

 

„Predzide Dalmacije“

 Kralj Marijaš

 

„Jedina tvrdava u državi“

 Rudolf II

 

„Uskrsli Makabejci“

 papa Grgur XII

 

„Uskoci su najbolji ljudi na svijetu za ratno vrijeme“

 car Karlo V

 

 

 

 

Bog vas cuvao senjske ruke

 Turska uzrecica

 

„Borba izmedu Mletaka i uskoka nalik je na boj izmedu komarca i lava“

 Minucio Minuci

 

„Izgleda da su imali pogodne i vjetrove, i more, i davole“

 Minucio Minuci

 

„Uskoci kada god im se prohtije, mogu uciniti da zapuše bura. Oni jednostavno u strani zapale vatru i bura je gotova.“

 Josip Rabatta