Povijest Klisa

Povijesni razvoj Klisa bio je uvjetovan u prvom redu njegovim zemljopisnim položajem, što je predstavljalo jednu od bitnih odrednica života koji se nekad odvijao u južnom dijelu Hrvatske. Podignuta na gotovo nepristupacnoj strmoj hridi, na prijevoju izmedu planinskih masiva Kozjaka i Mosora, tvrdava Klis je u prošlosti imala istaknuti obrambeni položaj, jer je od svog nastanka nadzirala i branila najvažniju prirodnu komunikaciju kojom se iz unutrašnjosti dolazilo na srednjodalmatinsku obalu. Obzirom na svoj strateški znacaj i ulogu koju je imala u hrvatskoj povijesti, ona je zasigurno bila jedna od najvažnijih tvrdava na tlu naše zemlje.

 

Već od 2. stoljeća pr. Krista na ovom području prebiva ilirsko pleme Delmata i sigurno je da je hridina na kojoj se uzdiže tvrđava, već tada bila naseljena.

* * * * *

 

Naseljenu zemlju nakon dolaska Hrvati nazivaju svojim imenom, a povijesni izvori govore da se u to doba Hrvatska sastojala od Bijele i Crvene Hrvatske. Bijela se Hrvatska prostirala od Raše do Neretve, a Crvena od Neretve do Bojane. Na podrucju Bijele Hrvatske živjelo je dvanaest hrvatskih plemena, a na teritoriju Crvene Hrvatske trinaest pa je znakovito da suvremeni hrvatski grb ima dvadeset i pet polja (12 srebrnih i 13 crvenih). Tijekom vremena od ove dvije hrvatske cjeline, ukljucujuci bizantsku Dalmaciju, nastat ce Dalmatinska Hrvatska koju kralj Tomislav nakon pobjeda nad Madžarima i Bugarima sjedinjuje s Panonskom Hrvatskom u jedinstvenu kraljevinu. Svoju su državu hrvatski knezovi administrativno podijelili po županijama. Jedna od njih, sa sigurnošcu možemo reci – najznacajnija, postala je prema Porfirogenetu Parathalassia ili Kliška županija, sa župskim gradom Klisom. Županija je naziv za upravnu jedinicu kojom upravlja župan (iupanus), povjerenik vladara koji upravlja u njegovo ime, a zadržao se stoljecima u Hrvatskoj. U prošlosti se na podrucju Bijele Hrvatske nalazilo dvanaest županija: Ninska, Licka, Podgorska, Sidraga, Bribirska, Kninska, Cetinska, Dridska, Zminjska, Kliška, Imotska i Mokron.

* * * * *

Doseljenje Hrvata u ove krajeve nesumnjivo je važan dogadaj u kliškoj prošlosti, jer dva stoljeca kasnije Klis je kao vladarski posjed jedno od središta hrvatske države. Sigurno je jedno da je Kliška županija kolijevka hrvatske dinastije Trpimirovica te da su Trpimirovici posjedovali velik dio teritorija (teritorium regale) ove županije te je nesporno da je na njenom tlu vladarska obitelj imala imanja-dvore u Bijacima i Solinu, a vjerojatno središnji dvor u samomu neosvojivomu Klisu. U prijepisu isprave iz 852. godine Klis se spominje kao imanje-dvor (ex curte nostra que Clissa dicitur) hrvatskog kneza Trpimira i njegovog prethodnika kneza Mislava, da bi uskoro postao sjedište Primorske ili Kliške županije.

Nakon propasti hrvatske narodne dinastije Klis ne gubi na znacenju, vec mu se znacaj u nemirnim stoljecima srednjega vijeka povecava zbog njegovog strateškog znacaja. Tako je Klis bio u kraljevskim rukama (dinastije Arpadovic), odnosno u rukama njihovih knezova i banova, ali su neki od njegovih upravitelja bili samostalni i upravljali su gradom po svom nahodenju. 

Kada krajem 11. stoljeca odumire hrvatska narodna dinastija, Klis dolazi pod vlast ugarsko-hrvatskih kraljeva, koji ga cesto puta daju na upravljanje svojim knezovima i banovima.

* * * * *

 

Godine 1221. uspjelo je hrvatskom velikašu Domaldu zagospodariti Klisom, ali mu ga je šest godina kasnije u ime kralja oduzeo knez Grgur Šubic. Nekoliko godina kasnije ponovno je knez Domald gospodar Klisa da bi ga 1239. godine savladali Stjepko i Jakov Šubic, dovevši opet grad pod kraljevu vlast.

 

Pocetkom ožujka 1242. godine Tatari bezuspješno opsjedaju tvrdavu misleci da se u njoj nalazi kralj Bela IV, koji se sa svojom obitelji i dvorskom pratnjom bježeci pred njima ranije sklonio unutar njenih zidina. Krajem 13. stoljeca Klisom je zavladala tada najmocnija velikaška obitelj bribirskih knezova Šubica, koja ce ga više od pedeset godina držati u svojoj vlasti. Od Šubica njime su upravljali Juraj I, Juraj II, Mladin III i Pavao III. Grad je tada kao slobodna opcina imao svog bilježnika, pecat i sud zvan kliški stol.

 

Od godine 1355. Klis je ponovno pod kraljevom zaštitom i upravom njegovih kaštelana, kada živi u miru i sigurnosti. U srpnju 1387. godine grad se stavlja pod vlast bosanskog kralja Stjepana Tvrtka I, a od 1391. godine njime kratko upravlja Vuk Vukcic, da bi ga tri godine kasnije osvojio ban Nikola Gorjanski.

* * * * *

No, Tvrtkova moc nije potrajala zadugo te je ban Nikola Gorjanski u Sigismundovo ime opet vratio Klis pod hrvatsko-ugarsku krunu 1394. godine.

U drugoj polovici XV. stoljeca postalo je jasno da ce se za kršcansku Europu ubrzano poceti odvijati nemili dogadaji, a stvari su se pocele ubrzavati nakon 1463. godine, kada je nakon pada Bosne ista prešla u turske ruke.

 

U vrijeme dok Europljani otkrivaju Novi svijet u Klisu se nepovratno gasi jedno doba relativne sigurnosti i blagostanja. Hrvatima je u sljedecim stoljecima preostalo ginuti za oslobodenje domovine u neprestanim sukobima s Turcima .

 

Krajem petnaestoga stoljeca turska je vojska provalila preko Bosne do hrvatskih zemalja. U to vrijeme teškog stanja u državi, nakon smrti kralja Matije Korvina, hrvatski je narod pretrpio i velik poraz od turske vojske 1493. godine na Krbavskom polju gdje je poginulo ili zarobljeno više od trinaest tisuca vojnika. Nakon te pobjede Turci ne osjecaju prepreke za svoje pohode prema moru. Zalijecu se prema Trogiru, napadaju Sinj, Knin, Klis. Iz sjeverne Hrvatske gradovi na njenom jugu ne mogu dobiti pomoc jer je vojska oslabljena gradanskim ratom i porazom pod Udbinom, a Turci kontroliraju sve ceste i prolaze prema moru. Da bi ucvrstili svoj položaj na medi izmedu dalmatinske obale i zaleda prema Bosni i putovima koji vode u hrvatsku unutrašnjost, trebali su snažno uporište za svoju vojnu silu. Najbolje mjesto koje ce im pružiti stratešku prednost u odnosu na Veneciju i hrvatsko-ugarskog kralja je Klis. Odluciše ga, stoga, uzeti.

* * * * *

 

Uzalud su Hrvati tražili od europskih vladara da se zajedno odupru turskoj najezdi.

Najburnije povijesno razdoblje Klisa nastaje pocetkom 16. stoljeca, u vrijeme najveceg turskog prodora u hrvatske krajeve. Tada ce istaknutu ulogu u njegovoj obrani imati Petar Kružic, kapetan i knez kliški, koji je dva i pol desetljeca zajedno sa svojim uskocima odolijevao brojnim turskim napadima i opsadama, istovremeno otklanjajuci mletacka posizanja za ovim gradom.

Dok je turska vojska gradila utvrde, prilazne putove i prijecila prolaz do Klisa paleci polja i odvodeci stanovništvo u ropstvo, Kružic je morao, osim vojnika, u Klis dovesti hranu i streljivo. 1537. godina zapocela je strašnom zimom; u Klisu je nestajalo hrane, streljiva je bilo sve manje; moral branitelja je sve bio sve slabiji jer su morali ginuti za vodu buduci da cisterne u tvrdavi nisu bile dovoljne za veliko ljudstvo i za konje, a Turci su bili zauzeli sve izvore pitke vode izvan grada (Belimovacu, Tri kralja, Badanu, Ilijino vrilo); tako da je medu braniteljima dolazilo i do nehumanih postupaka.

* * * * *
Petar Kružic

Kružic se nocu izmedu 11. i 12. ožujka 1537. godine, uoci blagdana svetog Grgura) neopaženo iskrcao u solinskoj luci vodeci pomoc gradu kojeg je branio više od dvadeset godina. Prvo je morao spaliti utvrde oko Klisa te je, u prvom naletu, srušio utvrde na Ozrni i Kucinama, a nakon toga navalio na solinsku Gradinu ne znajuci kako je jaka njena posada. Murat-beg Tardic, Hrvat, šibenska poturica i Malkoc-beg, vodeci 2.000 konjanika i nešto pješaka napalo je Kružicevu vojsku.

Kružic se borio rame uz rame sa svojim malobrojnim uskocima. Strani placenici, iako dvostruko brojniji od Turaka, odmah su pobjegli na brodove. Kružic je sa svojih dvjestotinjak ljudi davao otpor desetorostruko brojnijem neprijatelju koji ga je stalno potiskivao prema brodovima. U posljednji trenutak svi su se bili ukrcali. Medutim, brod pretrpan ljudima i opremom, nasukao se na pješcano dno i Turci su opet žestoko napali. U tom metežu Atli-aga ubio je Petra Kružica odsjekavši mu glavu, koju je Murat-beg Tardic slavodobitno nataknutu na koplje donio pokazati kliškim braniteljima. Ostavši bez svoga kapetana, kliški se branitelji povukoše i napustiše Klis. Vecina ih ode u Senj, u sjedište svoje kapetanije, te nastaviše borbu protiv Turaka u desetljecima koja su uslijedila - kao senjski uskoci. 

* * * * *

 

Kružic je pokopan u crkvi Blažene Djevice Marije na Trsatu gdje je kasnije položena i njegova glava koju je njegova sestra Marija otkupila od Turaka, a grob mu se nalazi i danas pred oltarom s oltarne desne strane.

 

Kršcanska Europa je njegovom pogibijom izgubila jednog od svojih najvecih branitelja, ali je mogla uživati u svojoj sigurnosti i razvijati se gospodarski, uživati u novim prekomorskim posjedima, dok su Hrvatima namijenili cinicne rijeci utjehe kao što je kralj Ferdinand I. Habsburški pisao Kružicu hrabreci samoga sebe: "Znajte da smo vec dugo i dosta nastojali pomoci vam i da smo sve odredili za vaše izbavljenje, te se cvrsto nadamo da ce ta opsada biti sasvim raspršena i razbijena, kao što cete zbilja za malo dana cuti."

Nakon što je kralj Ferdinand Kružicu doista poslao pomoc od tri tisuce vojnika, izazvao je njegovu smrt jer je Kružic, ne znajuci da je dobio kukavnu vojsku poginuo vjerujuci da mu je ta pomocna vojska dostojna boriti se s hrvatskim uskocima.

* * * * *
Klis 1596. godine

Pocetkom travnja 1596. godine stotinjak Hrvata pod vodstvom splitskih plemica Ivana Albertija i Nikole Cindra uspjelo je na prepad zauzeti tvrdavu, a u pomoc su im stigli uskoci, Poljicani, Kaštelani, Bracani i drugi domaci ljudi. Turci su nedugo potom organizirali protunapad i uskoro ih je oko osam tisuca opsjedalo tvrdavu i njenih tisucu i petsto branitelja. Krajem svibnja braniteljima je u pomoc stigao zapovjednik hrvatske krajine general Juraj Lenkovic s oko tisucu vojnika i uskoka, ali je u borbi podno tvrdave protiv mnogobrojnih Turaka i Vlaha, kojih bijaše preko deset tisuca, bio poražen i ranjen. Tom su prilikom Ivan Alberti, Nikola Cindro i preko tisucu drugih boraca poginuli. Kada je nakon skoro dvomjesecne opsade kliška posada ostala bez zapovjednika, a time i bez nade za daljnju obranu, bila je prinudena 31. svibnja iste godine predati tvrdavu Turcima.

* * * * *

 

Ponovni gubitak tvrdave uglavnom su skrivili Mlecani koji su sprijecili Hrvatima, papinskoj i napuljskoj vojsci, dolazak u pomoc okruženim Klišanima.

 

Osim nekoliko neostvarenih uskockih planova o ponovnom osvajanju tvrdave, ništa se znacajno nije dogodilo oko Klisa u slijedecih pedeset godina.

 

Tijekom Kandijskog rata u ožujku 1648. godine oko deset tisuca mletackih vojnika pod vodstvom generala Leonarda Foscola uz brojno sudjelovanje domaceg puka predvodenog bracom Jankom i Šimunom Marjanovicem, popom Stjepanom Soricem i Vukom Mandušicem, opsjelo Klis kojeg je tada branilo oko tisucu Turaka.

 

 

* * * * *
Klis 1648. godine

Nakon desetodnevnih krvavo vodenih borbi, tijekom kojih su pojedini obrambeni položaji tvrdave više puta naizmjenice prelazili iz jedne ruke u drugu, Turci su 31. ožujka, prema prethodno utvrdenim uvjetima predaje, napustili Klis. Prilikom njihova izlaska iz tvrdave, ranjeni je Ahmed-aga (Mustafa) Barakovic, poznat kršcanima po okrutnosti, svojim prijetnjama o osveti za pretrpljeni poraz izazvao Poljicane, koji su, prekršivši raniji dogovor o predaji, ubili njega i pratnju na Megdanu. To su iskoristili Vlasi, mletacki vojnici, te njemacki i albanski placenici opljackavši i ubivši preko dvjesto Turaka koji su se vec bili predali. Za vrijeme kandijskog rata u borbama pod Klisom sudjelovali su istaknuti i opjevani junaci Stojan i Ilija Jankovic, Petar i Ilija Smiljanic te Vuk Mandušic. Stojan Jankovic je bio zapovjednik Ravnih kotara u mletackoj službi te je vodio Hrvate prilikom oslobodenja Klisa 1648. godine. Poginuo je 1687. godine.

 

 

 

Ilija Smiljanic je tijekom kandijskog rata bio uskocki cetovoda pod Klisom, a poginuo je 1654. godine.

 

Osvajanjem Klisa Mlecani su postigli svoj najveci uspjeh tijekom kandijskog rata, što su proslavili zvonjavom zvona svih crkava, pucnjavom topova i svecanim «Te Deumom» u crkvi Sv. Marka u Veneciji. Dolaskom pod vlast Venecije, ovo podrucje uredeno je kao posebna vojno administrativna oblast kojom je upravljao providur sa sjedištem u Klisu. Zastava Republike Sv. Marka vijorit ce se nad zidinama tvrdave sve do 1797. godine. Tada je nakratko, do 1813. godine, preuzimaju Francuzi, a nakon njih nastupa razdoblje druge austrijske uprave sve do 1918. godine. Propašcu Austro-Ugarske Monarhije, Klis kao utvrda bez vojnog znacaja, zajedno s ostalom Dalmacijom dijeli sudbinu svih hrvatskih zemalja, da bi konacno 1990. godine na kliškoj tvrdavi bio postavljen stijeg nezavisne države Republike Hrvatske.