Povijest Klisa i tvrđave

 

Povijesni razvoj Klisa bio je uvjetovan u prvom redu njegovim zemljopisnim položajem, što je predstavljalo jednu od bitnih odrednica života koji se nekad odvijao u južnom dijelu Hrvatske. Tvrđava Klis podignuta je na nepristupačnoj strmoj hridi na prijevoju između planinskih masiva Kozjaka i Mosora. Tvrđava je u prošlosti imala istaknuti obrambeni položaj jer je od svog nastanka nadzirala i branila najvažniji prirodni i komunikacijski put kojom se iz unutrašnjosti dolazilo na srednjodalmatinsku obalu. Obzirom na svoj strateški značaj i ulogu koju je imala u hrvatskoj povijesti, ona je zasigurno bila jedna od najvažnijih tvrđava na tlu naše zemlje.

Već od 2. stoljeća pr. Kr. na ovom području prebiva ilirsko pleme Delmata i sigurno je da je hridina na kojoj se uzdiže tvrđava već tada bila naseljena. Naseljenu zemlju nakon dolaska Hrvati nazivaju svojim imenom, a povijesni izvori govore da se u to doba Hrvatska sastojala od Bijele i Crvene Hrvatske. Bijela se Hrvatska prostirala od Raše do Neretve, a Crvena od Neretve do Bojane. Na području Bijele Hrvatske živjelo je dvanaest hrvatskih plemena, a na teritoriju Crvene Hrvatske trinaest pa je znakovito da suvremeni hrvatski grb ima dvadeset i pet polja (12 srebrnih i 13 crvenih). Tijekom vremena od ove dvije hrvatske cjeline, uključujući bizantsku Dalmaciju, nastat će Dalmatinska Hrvatska koju kralj Tomislav nakon pobjeda nad Madžarima i Bugarima sjedinjuje s Panonskom Hrvatskom u jedinstvenu kraljevinu. Svoju su državu hrvatski knezovi i kraljevi administrativno podijelili po županijama. Županija je naziv za upravnu jedinicu kojom upravlja župan (iupanus), povjerenik vladara koji upravlja u njegovo ime, a zadržao se stoljećima u Hrvatskoj. U prošlosti se na području Bijele Hrvatske nalazilo dvanaest županija: Ninska, Lička, Podgorska, Sidraga, Bribirska, Kninska, Cetinska, Dridska, Zminjska, Kliška, Imotska i Mokron. Konstantin Porfirogenet u 10. st. navodi upravo Klis kao sjedište starohrvatske Primorske županije Parathalasie (Kliške županije).

Doseljenje Hrvata u ove krajeve nesumnjivo je važan događaj u kliškoj prošlosti, jer dva stoljeća kasnije Klis je kao vladarski posjed jedno od središta hrvatske države. Kliška županija je kolijevka hrvatske dinastije Trpimirovića te su Trpimirovići posjedovali velik dio teritorija (teritorium regale) ove županije. Nesporno je na njenom tlu vladarska obitelj imala imanja-dvore u Bijaćima i Solinu, a vjerojatno središnji dvor u samomu neosvojivomu Klisu. U prijepisu isprave iz 852. godine Klis se spominje kao imanje-dvor (ex curte nostra que Clissa dicitur) hrvatskog kneza Trpimira i njegovog prethodnika kneza Mislava, da bi uskoro zatim postao sjedište Primorske ili Kliške županije.

Nakon propasti hrvatske narodne dinastije Klis ne gubi na značenju, već mu se značaj u nemirnim stoljećima srednjega vijeka povećava zbog njegovog strateškog značaja. Tako krajem 11. stoljeća Klis dolazi pod vlast ugarsko-hrvatskih kraljeva dinastije Arpadović, koji ga često puta daju na upravljanje svojim knezovima i banovima, a neki od njegovih upravitelja bili su samostalni i upravljali su gradom po svom nahođenju.

Godine 1221. uspjelo je hrvatskom velikašu Domaldu zagospodariti Klisom, ali mu ga je šest godina kasnije u ime kralja oduzeo knez Grgur Šubić. Nekoliko godina kasnije ponovno je knez Domald gospodar Klisa, da bi ga 1239. godine savladali Stjepko i Jakov Šubić te tako opet doveli grad pod kraljevu vlast.

Početkom ožujka 1242. godine Tatari bezuspješno opsjedaju tvrđavu misleći da se u njoj nalazi kralj Bela IV, koji se sa svojom obitelji i dvorskom pratnjom bježeći pred njima ranije sklonio unutar njenih zidina.

Krajem 13. stoljeća Klisom je zavladala tada najmoćnija velikaška obitelj bribirskih knezova Šubića, koja će ga više od pedeset godina držati u svojoj vlasti. Od Šubića njime su upravljali Juraj I, Juraj II, Mladin III i Pavao III. Grad je tada kao slobodna općina imao svog bilježnika, pečat i sud zvan "kliški stol".

Od godine 1355. Klis je ponovno pod kraljevom zaštitom i upravom njegovih kaštelana, kada živi u miru i sigurnosti. U srpnju 1387. godine grad dolazi pod vlast bosanskog kralja Stjepana Tvrtka I, a od 1391. godine njime kratko upravlja Vuk Vukčić, bosanski vojvoda i hrvatski ban. No, Tvrtkova moć nije potrajala zadugo te je ban Nikola Gorjanski u Sigismundovo ime opet vratio Klis pod hrvatsko-ugarsku krunu 1394. godine.

U drugoj polovici 15. stoljeća postalo je jasno da će se za kršćansku Europu ubrzano početi odvijati nemili događaji, a stvari su se počele ubrzavati nakon 1463. godine kada Bosna pada u turske ruke. U vrijeme dok Europljani otkrivaju Novi svijet, u Klisu se nepovratno gasi jedno doba relativne sigurnosti i blagostanja. Hrvatima je u sljedećim stoljećima preostalo ginuti za oslobođenje domovine u neprestanim sukobima s Turcima .

Krajem 15. stoljeća turska je vojska provalila preko Bosne do hrvatskih zemalja. U to vrijeme teškog stanja u državi, nakon smrti kralja Matije Korvina, hrvatski je narod pretrpio i velik poraz od turske vojske 1493. godine na Krbavskom polju gdje je poginulo ili zarobljeno više od trinaest tisuća vojnika. Nakon te pobjede Turci ne osjećaju prepreke za svoje pohode prema moru. Zalijeću se prema Trogiru, napadaju Sinj, Knin, Klis. Hrvatski gradovi na jugu ne mogu dobiti pomoć iz sjeverne Hrvatske jer je vojska oslabljena građanskim ratom, a Turci kontroliraju sve ceste i prolaze prema moru. Da bi učvrstili svoj položaj na međi između dalmatinske obale i zaleđa prema Bosni te putovima koji vode u hrvatsku unutrašnjost, trebali su snažno uporište za svoju vojnu silu. Najbolje mjesto koje će im to pružiti, kao i stratešku prednost u odnosu na Veneciju i hrvatsko-ugarskog kralja, je Klis. Stoga, odlučiše ga osvojiti.

Uzalud su Hrvati tražili od europskih vladara da se zajedno odupru turskoj najezdi. Najburnije povijesno razdoblje Klisa kreće početkom 16. stoljeća, u vrijeme najvećeg turskog prodora u hrvatske krajeve. Tada će istaknutu ulogu u njegovoj obrani imati Petar Kružić, kapetan i knez kliški, koji je više od dva desetljeća zajedno sa svojim uskocima odolijevao brojnim turskim napadima i opsadama, istovremeno otklanjajući mletačka posezanja za ovim gradom.

 

Petar Kružić

Petar Kružić i uskoci u mnogo su navrata uspješno branili Klis od osmanskih napada u razdoblju od 1515. pa sve do 1537. godine (više o tome možete pročitati klikom ovdje).

 

Dok je turska vojska gradila utvrde, prilazne putove i priječila prolaz do Klisa paleći polja i odvodeći stanovništvo u ropstvo, Kružić je morao osim vojnika u Klis dovoditi i hranu i streljivo. 1537. godina započela je strašnom zimom. U Klisu je nestajalo hrane, streljiva je sve manje, moral branitelja je sve slabiji jer moraju ginuti za vodu budući da cisterne u tvrđavi nisu dovoljne za veliko ljudstvo i za konje, a Turci su zauzeli sve izvore pitke vode izvan grada (Belimovaču, Tri kralja, Bađanu, Ilijino vrilo).

Kružić iz Senja dovodi nekoliko uskoka, vojnike-plaćenike kralja Ferdinanda I. i sedam stotina papinskih vojnika, ukupno nešto manje od 3.000 vojnika. Kružić se noću između 11. i 12. ožujka 1537. godine (uoči blagdana svetog Grgura) neopaženo iskrcao u solinskoj luci vodeći pomoć gradu Klisu kojeg je branio više od dvadeset godina. Prvo je morao spaliti utvrde oko Klisa te je u prvom naletu srušio utvrde na Ozrni i Kučinama, a nakon toga navalio na solinsku Gradinu ne znajući kako je jaka njena posada. Murat-beg Tardić, šibenska poturica i Malkoč-beg vodili su 2.000 konjanika i nešto pješaka te napali Kružićevu vojsku.

Kružić se borio rame uz rame sa svojim malobrojnim uskocima. Strani plaćenici, iako brojniji od Turaka, odmah su pobjegli na brodove. Kružić je sa svojih dvjestotinjak ljudi davao otpor deseterostruko brojnijem neprijatelju koji ga je stalno potiskivao prema brodovima. U posljednji trenutak svi su se ukrcali. Međutim, brod pretrpan ljudima i opremom nasukao se na pješčano dno i Turci su opet žestoko napali. U tom metežu Atli-aga ubio je Petra Kružića odsjekavši mu glavu koju je Murat-beg Tardić, nataknutu na koplje, donio slavodobitno pokazati kliškim braniteljima u Tvrđavi Klis.

Ostavši bez svoga kapetana, kliški se uskoci povukoše i napustiše Klis. Po dogovoru s Turcima prepustiše im tvrđavu, a oni ih puste nesmetano, sa ženama i djecom, neka odsele u druge hrvatske krajeve. Većina ih ode u Senj, drugo sjedište svoje kapetanije, te nastavi borbu protiv Turaka u desetljećima koja su uslijedila.

Kružić je pokopan u crkvi Blažene Djevice Marije na Trsatu gdje je kasnije položena i njegova glava koju je njegova sestra Marija otkupila od Turaka. Kršćanska Europa je njegovom pogibijom izgubila jednog od svojih najvećih branitelja, ali je mogla uživati u svojoj sigurnosti i razvijati se gospodarski, kulturno i znanstveno te uživati u novim prekomorskim posjedima. Hrvatima su namijenili cinične riječi utjehe kao što je kralj Ferdinand I. Habsburški pisao Kružiću hrabreći samoga sebe: "Znajte da smo već dugo i dosta nastojali pomoći vam i da smo sve odredili za vaše izbavljenje, te se čvrsto nadamo da će ta opsada biti sasvim raspršena i razbijena, kao što ćete zbilja za malo dana čuti." Nakon što je kralj Ferdinand Kružiću doista poslao pomoć od tri tisuće vojnika, izazvao je njegovu smrt jer je Kružić, ne znajući da je dobio kukavnu vojsku, poginuo vjerujući da je ta pomoćna vojska dostojna boriti se s hrvatskim uskocima.

 

Klis 1537. - 1648.

Sljedećih 111 godina Klis je bio pod turskom vlasti. U nekoliko navrata pokušali su ga ponovno osvojiti uskoci ili Mlečani.

Početkom travnja 1596. godine stotinjak Hrvata pod vodstvom splitskih plemića Ivana Albertija i Nikole Cindra uspjelo je na prepad zauzeti tvrđavu, a u pomoć su im stigli uskoci, Poljičani, Kaštelani, Bračani i drugi domaći ljudi. Turci su nedugo potom organizirali protunapad i uskoro ih je oko osam tisuća opsjedalo tvrđavu i njenih tisuću i petsto branitelja. Krajem svibnja braniteljima je u pomoć stigao zapovjednik Hrvatske krajine general Juraj Lenković s oko tisuću vojnika i uskoka, ali je u borbi podno tvrđave protiv mnogobrojnih Turaka i Vlaha, kojih je bilo preko deset tisuća, bio poražen i ranjen. Tom su prilikom Ivan Alberti, Nikola Cindro i preko tisuću drugih boraca poginuli. Kada je nakon skoro dvomjesečne opsade kliška posada ostala bez zapovjednika, a time i bez nade za daljnju obranu, bila je prinuđena 31. svibnja iste godine predati tvrđavu Turcima. Ponovni gubitak tvrđave uglavnom su skrivili Mlečani koji su spriječili Hrvatima, papinskoj i napuljskoj vojsci, dolazak u pomoć okruženim Klišanima.

Osim nekoliko neostvarenih uskočkih planova o ponovnom osvajanju tvrđave, ništa se značajno nije dogodilo oko Klisa u slijedećih pedeset godina.

 

Klis 1648. - danas

Tijekom Kandijskog rata (1645–1669) u ožujku 1648. godine oko deset tisuća mletačkih vojnika pod vodstvom generala Leonarda Foscola uz brojno sudjelovanje domaćeg puka predvođenog braćom Jankom i Šimunom Marjanovićem, popom Stjepanom Sorićem i Vukom Mandušićem, opsjelo je Klis kojeg je tada branilo oko tisuću Turaka.

Nakon desetodnevnih krvavo vođenih borbi, tijekom kojih su pojedini obrambeni položaji tvrđave više puta naizmjenice prelazili iz jedne ruke u drugu, Turci su 31. ožujka, prema prethodno utvrđenim uvjetima predaje, napustili Klis. Prilikom njihova izlaska iz tvrđave, ranjeni je Ahmed-aga (Mustafa) Baraković, poznat kršćanima po okrutnosti, svojim prijetnjama o osveti za pretrpljeni poraz izazvao Poljičane koji su, prekršivši raniji dogovor o predaji, ubili njega i njegovu pratnju na Megdanu. To su iskoristili Vlasi, mletački vojnici te njemački i albanski plaćenici opljačkavši i ubivši preko dvjesto Turaka koji su se već bili predali.

Za vrijeme Kandijskog rata u borbama pod Klisom sudjelovali su istaknuti i opjevani junaci Stojan i Ilija Janković, Petar i Ilija Smiljanić te Vuk Mandušić. Stojan Janković je bio zapovjednik Ravnih kotara u mletačkoj službi te je vodio Hrvate prilikom oslobođenja Klisa 1648. godine. Poginuo je 1687. godine. Ilija Smiljanić je tijekom Kandijskog rata bio uskočki četovođa pod Klisom, a poginuo je 1654. godine.

Osvajanjem Klisa Mlečani su postigli svoj najveći uspjeh tijekom Kandijskog rata, što su proslavili zvonjavom zvona svih crkava, pucnjavom topova i svečanim «Te Deumom» u crkvi Sv. Marka u Veneciji. Dolaskom pod vlast Venecije, ovo područje uređeno je kao posebna vojno administrativna oblast kojom je upravljao providur sa sjedištem u Klisu. Zastava Republike Sv. Marka vijorit će se nad zidinama tvrđave sve do 1797. godine. Tada je nakratko, do 1813. godine, preuzimaju Francuzi, a nakon njih nastupa razdoblje austrijske uprave sve do 1918. godine.

Propašću Austro-Ugarske Monarhije, Klis kao utvrda bez vojnog značaja, zajedno s ostalom Dalmacijom dijeli sudbinu svih hrvatskih zemalja, da bi konačno 1990. godine na Tvrđavu Klis bio postavljen stijeg nezavisne Republike Hrvatske.