Oružje

 

Puške tančice ili arnautke

Dobile su naziv po neobično dugoj i tankoj cijevi. Gotovo u cijelosti su okovane ornamentiranim mjedenim okovom. Prema oblicima kundaka dobile su različite nazive: "čibuklije", "karanfilke", "rašak" ili "roge". Mehanizam paljenja na kremen.

Kubura - pištolj na kremen

Prema oblicima razlikovalo se više tipova. Svima je zajedničko što su imali povijenu dršku sa jajolikom jabukom, obloženi srebrenim ili mjedenim okovom s cvjetnim motivom. Bile su podobne u borbama na male udaljenosti. Domet i preciznost nisu bili veliki. Najveća prednost im je bila mogućnost pucanja u pokretu. Oružje konjanika, pješaka, brodskih posada...

Jatagan

Najpoznatije tursko oružje. Popularno i u našim krajevima. To je posebna vrsta dugog noža sa zakrivljenim jednobridnim sječivom. Jatagan se koristio pri jurišu i u bliskoj borbi. Dršci su im zbog stabilnosti držanja račvasti, s dva uha. Napravljeni su od drva, roga, slonove kosti, goveđe kosti, metala ... Često su filigransko ukrašavani zlatnom i srebrnom žicom, dragim kamenjem i jantarom. Natpisi na sječivu su ispisani arapskim slovima, obično sadrže ime majstora, ime vlasnika ili stihove iz kurana.

Schiavonesche i schiavona

To su mačevi najamničkih i dobrovoljačkih trupa regrutiranih uglavnom od Dalmatinaca, koje su u Veneciji zvali schiavinima, i morlačkog stanovništva iz područja prema turskoj granici te dijelom tamo i stacioniranih. Schiavone nisu izrađivane u Dalmaciji, možda su tek ponegdje montirane iz oštrica i dijelova uvezenih iz brescianskih i bellunskih radionica. Schiavone su i po porijeklu i po dizajnu talijansko oružje, ali one čine dio hrvatske ratničke prošlosti ne samo imenom i činjenicom da su njima bili naoružani uglavnom naši ljudi, već i time što su postale dio našeg folklora. Schiavone su prvenstveno pješačko oružje s kojim su osim pješadijskih regimenti bile naoružane i posade gradova odnosno gradskih utvrda.

Korde - veliki ratni noževi

Ratni noževi (Bauenwehr, Grosse Messer, Kriegmesser, Rugger, custellerium, custoler i sl.) uvijek su bili jednosjekli poput sablji, kraći od zapadnoeuropskog konjičkog mača, tankog elastičnog sječiva i grube izrade. Njima su bili naoružani civili, seljaci, građani, ali i skupine vojnika pješaka, brodskih vojnika, samostrijelaca, puškara i pomoćne vojske. Dakle, niži slojevi europskog srednjovjekovnog kršćanskog društva. Tako je bilo i kod nas. U našim izvorima ratne noževe nazivaju kordama (nastalo od latinizma coltellaccio, cortelas; u Dalmaciji se i danas može čuti riječ „kurtela“ za nož). Velike korde s kraja 15. i prve polovice 16.st. imaju sječiva duga od 70 pa sve do 100 cm i više, tako da su oni najduži primjerci zapravo dvoručno oružje.

Nadžak

Nadžak se javlja u vojničkoj upotrebi od 14. stoljeća pa nadalje. Tada se teški oklopi i željezne kacige nisu više mogli rasjeći sjekirama te se pokazala potreba za učinkovitim oružjem. Tako se na sjekirama počeo pojavljivati produžetak u obliku kljuna kojim se moglo prodrijeti u pukotine oklopa. Kasnije se kljunu dodao još i masivni hrbat sličan čekiću kojim se moglo jače udarati. Dakle nadžak je oružje s kljunom, ušicom i hrptom. Nadžak su upotrebljavali pješaci, a od 16. stoljeća i konjanici. Vješao se na sedlo ili se zaticao o pojas. Kasnije se počeo upotrebljavati za oznaku časti i vojničkog položaja.

Buzdovani i topuzi

Upotrebljavali su ih Sumerani 3000 godina pr.Kr., pa Stari Grci i Rimljani, Langobardi, Normani, Englezi i drugi narodi. Bili su i omiljeno oružje europskih seljaka početkom novog vijeka. Buzdovani i topuzi su oružje koje se sastoji od drvenog ili željeznog drška na koji je nataknuta drvena, brončana ili željezna glavica koja može biti različito oblikovana. Kasnije su se topuzi i buzdovani zbog svojih dekorativnih oblika počeli upotrebljavati kao znak časti i vojničkog položaja.

 

Sablja

Sablja za razliku od mačeva koji rasijecaju i ubadaju, odsijeca širokim potezom. Dok je za mač važnija njegova masivnost, jer težina doprinosi funkciji rasijecanja, kod sablje je obrnuto jer je ona oružje izrazito napadnog i brzog rukovanja. Sablja je prvenstveno konjaničko oružje koje je u europski prostor stiglo iz Azije provalama stepskih plemena čiji su ratnici najvećim dijelom bili laki konjanici.

Helebarda

Riječ helebarda njemačkog je porijekla i sastoji se od riječi Helm ili Halm, što znači motka, i Barta ili Barda kao naziv sjekire. Sastoji se od koplja tj. šiljka, sjekirice i kljuna, a pomoću tuljca i dugih šina nasađuje se na drvenu motku. Helebarda je oružje švicarskih pješaka koji su je počeli koristiti u 14.stoljeću kao vrlo učinkovito oružje u borbi s oklopnicima. Pomoću koplja nanosio se udarac konjaniku ili konju, tj. služio je za ubod ili zbacivanje oklopnika s konja, a sjekira je služila za sječu. Helebardom su bili naoružani pješaci u prvim bojnim redovima, a krajem 15. stoljeća helebarda se polako povlači u središte vojne formacije, da bi u 16. stoljeću koplje postupno istisnulo helebardu. Od tada helebarda dobiva sve dekorativnije oblike i prelazi iz bojnih redova u ruke tjelesnih straža ili pak služi za oznaku činova.