O uskocima

 

Povijest

Krajem 15. i početkom 16. st. Turci u svojim prvim provalama prema zapadu ostavljaju spaljenu zemlju. Muškarce ubijaju, žene siluju, a djecu odvode u ropstvo. Iz redova tog stanovništva novače se Uskoci. Zavjetuju se da će se vratiti na rodna ognjišta i osvećivati turcima svugdje i u svakoj prilici. Tu zakletvu prenose na svoj naraštaj. Njima se pridružuju i Hrvati sa obale koji bježe od okrutnosti i okova sa venecijanskih galija. Klis, kao grad i utvrda postaje mjesto življenja i borbe tih ljudi. On doslovno postaje uskočko gnijezdo!

Klisom u to vrijeme zapovijeda Petar Kružić. Kružić je bio kapetan, te knez Klisa i Senja, druge uskočke utvrde na Jadranu. Iako nije bio pripadnik visokog plemstva, naslov kneza dobiva zbog iznimnih zasluga u borbi protiv Turaka.

Padom Bosne Turci napreduju prema obali. Dolaze do Klisa koji zaustavlja njihovo daljnje prodiranje prema zapadu. Kružić i uskoci odolijevaju turskoj sili tokom više od dva desetljeća neprestanih opsada i krvavih bitki. Naposljetku, 12. ožujka 1537. god. nakon pogibije Petra Kružića i mnogih branitelja, Turci zauzimaju Klis.

Oni Uskoci koji nisu poginuli povukli su se u Senj gdje su uzeti u carsku (Austrijsku) službu kao plaćenici. Uskoci su prvenstveno ratovali na kopnu, ali ubrzo spoznaju prednosti pomorskih akcija protiv Turaka, te nabavljaju brodove i započinju s borbom na moru. U svojim su pohodima često prelazili preko mletačkog teritorija, ali Venecija se nije bunila jer je uskočka aktivnost išla na ruku i samoj Veneciji.

Nakon mletačko-turskog mira 1540. godine to se promijenilo. Veneciji uskočka protuturska aktivnost više nije išla na ruku, jer su bili prisiljeni štititi turske i druge brodove koji su prevozili tursku robu od uskočkih napada. I uz tu zaštitu napadi su se nastavili, te je sultan Sulejman zaprijetio da će poslati svoju flotu da uvede red u Jadranu. Kako bi to spriječila Venecija je počela progoniti uskoke, a 1557. god. blokiraju i najvažniju uskočku utvrdu Senj. Tijekom Ciparskog rata (1570.-1573.) Venecija opet podržava uskoke, da bi im po potpisivanju mira s Turcima opet počela braniti gusarenje. Uskoci su nastavili svoje aktivnosti protiv Turaka. Mletački brodovi počeli su prevoziti tursku robu, pa su uskocima postali legitimna meta. Mali uskočki brodovi među kanalima i otocima istočne obale Jadrana uspješno su napadali i pljačkali velike mletačke galije. Mletačke galije su potom dobile naputak da zarobljene uskoke vješaju ili iskoriste kao galijote. To je dovelo do „Uskočkog rata“ između Austrije i Venecije (1615.-1617). Rat je završio mirom u Madridu. Po uvjetima mira Austrija se obvezala iseliti uskoke iz Senja, što su i učinili. Uskoci su preseljeni na područja Karlovca te na Kupu, gdje je već od 1524. živio jedan dio uskoka u Žumberku. Time su konačno za Veneciju nestala organizirana uskočka djelovanja.

 

Život i ljudi

U zajednici čija je egzistencija ovisila od neslomljivosti njenih borbenih nagona i čija se borbenost iskristalizirala u životni pogled, sve je bilo podvrgnuto tome cilju. Djeca su se od malih nogu odgajala, navikavala i pripremala naslijediti svoje očeve. Igračke su im bile očevo oružje i igre "hvatanja" Turaka, gađanje iz puške, trčanje i ostale aktivnosti koje potiču ratničku srčanost. Udaraju se međusobno kamenjem čim prohodaju, do prolivanja krvi.

I pored pripremanja za uskočki poziv, uskoci nisu zaboravljali na njihovo obrazovanje. Najveći broj uskoka upućuje djecu u školu naučiti čitati, a također svako jutro vježbaju sa oružjem.

Ako su uskoci bili rođeni ratnici i do izvjesnog stupnja vojnički obučeni, za ovaj odgoj imaju zahvaliti okolnostima jer su prošli kroz privatnu porodičnu vojnu školu. Djetinjstvo je rano prekidano i s dvanaest–trinaest godina djeca su se sa svojim očevima i braćom upućivala u prve avanture pune zamki i opasnosti. To prvo vatreno krštenje značilo je ulaz u ratnički red.

Po opisima suvremenika Uskoci su bili ljudi posebnog soja. Stasiti i vitki, s gustom bradom ili brkovima i perom navrh glave, obučeni po uskočki i lako naoružani, svojom pojavom skretali su pažnju i ulijevali strahopoštovanje. Bio je to patrijarhalan i pobožan svijet koji je poštivao starijeg i bojao se Boga. Svi Uskoci su bili katolici. Došljaci, pravoslavci ili muslimani, odmah su prelazili na katoličanstvo. Za Uskoke vrhovni autoritet nisu bili ni austrijski dvor ni Venecija, već papa u Vatikanu. Jedinu značajniju pomoć uskoci su dobivali od papa.

Uskočke žene dijelile su sve tegobe svojih supružnika. Kada bi njihovi muževi pošli u ratni pohod, one su čuvale dom i zarobljenike, kojih je uvijek bilo zbog razmjene i otkupa. Uskoci su se najradije ženili ženom iz svoje sredine. Čim bi neki uskok poginuo, udovica, ili po zakonu ili po običaju, odmah bi se preudavala za drugog uskoka istoga reda. Sva imovina iz prethodnog braka pripadala je udovici. Bilo je žena koje su se udavale i po deset puta. Majci ili supruzi bilo je lakše podnijeti smrt sina ili muža na bojnom polju nego njegov kukavičluk.

Uskoci su primjenjivali taktiku iznenađenja neprijatelja. Pojavljivali su se kad ih nitko nije očekivao i napadali kad se nitko nije nadao. Borili su se kad su i gdje su oni to htjeli. Izlazili su u ratne pohode u svako godišnje doba i po svim vremenskim prilikama, nekad u manjem nekad u većem broju. Voljeli su okrilje dugih zimskih noći, nevremena i sumraka. Kada su uskoci izlazili iz Senja u akciju, nikada nisu znali kada i kako će se vratiti. Ponekad se ostajalo danima, a ponekad i mjesecima. U svojim malim i brzim barkama obojenima crno ili crveno, simbolom smrti i krvi, nisu obećavali ništa dobro onome kome dolaze.

 

 

 

Jedno stoljeće uskoci su bili jedina predstraža kršćanstva protiv Osmanlija. Kada je austrijski dvor plaćao danak Sultanu, Uskoci su čitavoj Europi pokazali da se mogu uspješno nositi sa turskom silom. Uskoci nestaju sa povijesne pozornice kada je Austrija, kao višenarodna država smogla dovoljno snage da se odupre osmanskom carstvu. Tursko-austrijski rat (1593. – 1606.) uspostavlja ravnotežu snaga. Uskoci, dotadašnja predstraža Europe, gube značaj i postaju izvor nestabilnosti između kršćanskih država. Neporaženi su sišli s povijesne pozornice. Uskočka epopeja predstavlja zadnji otpor hrvatskog naroda protiv tuđinske prevlasti na Jadranu. Ona svjedoči što je sve mogla šaka naših ljudi za dugih osamdeset godina na moru i cijelo jedno stoljeće na kopnu. Njihovo ratno iskustvo je poruka da je čovjek odlučujući faktor u ratu bez obzira na nadmoć neprijatelja. Uskoke nitko nije vojno porazio, oni su jednostavno napušteni!

 

 

 

TKO SU TI USKOCI?

„Predziđe Dalmacije“       Kralj Marijaš

„Jedina tvrđava u državi“       Rudolf II

„Uskrsli Makabejci“      papa Grgur XII

„Uskoci su najbolji ljudi na svijetu za ratno vrijeme“              car Karlo V

Bog vas čuvao senjske ruke  Turska uzrečica

„Borba između Mletaka i uskoka nalik je na boj između lava i komarca“    Minucio Minuci

„Izgleda da su imali pogodne i vjetrove, i more, i đavole“            Minucio Minuci

„Uskoci kada god im se prohtije, mogu učiniti da zapuše bura. Oni jednostavno u strani zapale vatru i bura je gotova.“ Josip Rabatta