Graditeljski razvoj

 

Klis nije nastao kao planski građena utvrda, već je izrastao spontano bez prethodno izrađenog urbanističkog koncepta. Njegove su graditeljske strukture nataložene jedna na drugu kao logičan slijed njegova povijesnog razvoja. Naslijedivši zacijelo lokaciju ranijeg prethistorijskog naselja, Klis je oblikovan u širokom vremenskom rasponu od kasne antike do početka 19. stoljeća, tijekom kojeg je doživio niz promjena postupno razvivši se od rimske utvrde, preko starohrvatskog i hrvatsko-ugarskog srednjovjekovnog grada, do turske, a potom mletačke, te austrijske utvrde.

U vrijeme svoga dolaska Hrvati su zasigurno na hridini zatekli dobro očuvane rimske utvrde koje su mogli koristiti za obranu. U tvrđavi nema cjelovito očuvanih kasnosrednjovjekovnih utvrđenja i objekata jer su i oni često bili rušeni i ponovno nadograđivani. Godine 1445. spominju se prvi poznati graditelji tvrđave, korčulanski majstori Marko Pavlović i Ivan Karlović. U vrijeme dok je rukovodio obranom tvrđave od Turaka, kapetan Petar Kružić je brinuo o njenoj gradnji i održavanju.

Iako je pri čestim turskim opsadama Klis bio izložen snažnim topničkim gađanjima koja su urušavala njegova utvrđenja, padom u turske ruke tvrđava nije bila znatnije oštećena.

Držeći je u svojoj vlasti više od jednog stoljeća Turci su je izgleda samo povremeno popravljali nakon rijetkih uskočkih napada, pa je ona sve do mletačkog osvajanja 1648. godine, za vrijeme kojeg je dosta stradala od topničkog gađanja i miniranja, u cjelini zadržala srednjovjekovnu graditeljsku strukturu.

Tek će razdoblje mletačke uprave ostaviti vidljiv trag u oblikovanju nekoliko bastionskih fortifikacijskih sklopova u prvom i trećem obrambenom obzidu tvrđave. Stoga Klis danas predstavlja složenu fortifikacijsku cjelinu u kojoj prevladavaju graditeljski elementi mletačkog obrambenog sustava 17. i 18. stoljeća (vidi Sustav fortifikacija i objekti u tvrđavi).